Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Blago čovjeku
koji se ne ravna prema savjetu bezbonžika,
ne zaustavlja se na putu grješnika,
ne sjeda u zbor opakih...

Čovječe, pozor. Kuda ideš? Kamo si se zaputio? Na put zlikovački? Opakih je mnogo. Oni su tu. Čekaju na te. Hoće da te uključe u svoje vijeće. Hoće da se dogovaraju. Što je njihova zadaća? Njihova zadaća je: zlo činiti, opak biti, bezbožništvo umnažati, pakost graditi, pobožnost rušiti. S tobom bi se rado savjetovali - ako ti pristaneš. Ne pristaj na vijeće njihovo.

Čovječe, pozor! Na kakvom si putu? Ne govorim o drumovima niti o auto-putevima. Govorim o tvom načinu življenja, jer to je biblijski slikoviti izraz. Zatšo da živiš kao grješnik? Ne ispričavaj sebe: "Svi smo grješnici". Točno je: svi su ljudi grješnici. Međutim, točno je i nešto drugo: nitko ne mora ostati grješnik. Grješnik je stvarno onaj koji na tom putu hoće da ostane. On na tom putu uporno stoji i ne miče se s njega. Ti ne moraš, nitko te nije zalijepio za put grješnički.

Čovječe, pozor! U kakvom si zboru? U zboru pjevačkom ili u zboru psovačkom? U zboru poslušnih ili u zboru opakih? U zboru koji slavi Gospoda ili u zboru koji se ruga? Nevaljalci se rugaju ljudima. Nevaljalci se rugaju anđelima. Navaljalci se i samom Bogu rugaju. Oni nastoje da umnože svoja nevaljalstva, a porugom ponize i omalovaže sve oko sebe, pa i svoje drugove. Opakome nije teško ustati na drugog opakog čovjeka. Opaki sjede jedan pored drugog, ali ne vjeruju jedan drugom, niti poštivaju jedan drugog.

Čovječe, pozor! Kuda ideš? Gdje stojiš? S kim sjediš? Bog ima mjesta za tebe. Već na ovom svijetu Gospod je tvoj Bog. On hoće da ti živiš s Njim upravo u ovozemaljskom životu. Nemoj se činiti kao da to ne zamjećuješ. Sveznajući zna tvoje pomisli. Pred njim se ne možeš pretvarati. Nemoj glumiti.

Zbunjen si. Zbunjena si. Naravno, svijet je izazovan. Bezbožnici i opaki te vuku za rukav: "Dođi k nama" – govore - " da zlo smišljamo i da uživamo". Grješnici također dozivaju: "Putuj s nama. Živi grješničkim životom. To je najstvarniji život. " Ako je stvarnost ono što prihvaća većina, onda je grijeh nesumnjiva stvarnost. Ipak, bolje ti je da se takove stvanosti ne dotičeš.

Što tek reći za nevaljalce?! Oni su veseli. Njihove poruge su sve glasnije. Njihova nagovaranja su napadna i uporna. Oni navode ljude na pogubna djela. Poslije im se i sami podsmjehuju. Prvo ih veličaju, a poslije ih smatraju nedoraslima. Nevaljalci se neprestano dokazuju kako pred sobom tako i pred drugim nevaljalcima.

Kloni se toga! Drži se Boga i njegove svete riječi. U njoj je neizbrisivo zapisana Božja volja.
Blago čovjeku
koji se ne ravna prema savjetu bezbožnika,
ne zaustavlja se na putu grješnika,
ne sjeda u zbor opakih ...
Blažen danas
i blažen dovjeka.
Amen.


U prvom je stoljeću Filon Aleksandrijski smatrao nužnim napisati čitav spis o trijeznosti u kome ističe njenu prednost: ona čuva od bolesti (posebno onih koje proizvodi pijanstvo), izoštrava osjetila, drži čovjeka uspravnim i prosvijetljenim, daje mu energiju, brzinu i snagu. Trijeznost je, veli, «točno onoliko puna dobra koliko je, nasuprot tome, pijanstvo puno zala» (De sobr. I.2). Valja o tome razmisliti dok se ispijanjem novog vina slavi Martinje.

Ne želim ovim mislima upropastiti ljudima zabavu, ali vjerujem da je korisno potrošiti par riječi na trijeznost kao vrlinu u narodu u kojem se procjenjuje da svaki četvrti stanovnik ima ozbiljnih problema s alkoholom. Neki stručnjaci ističu da je Hrvatska tradicionalno zaljubljena u alkohol, te da je to prihvatljiv porok bez kojega većina ne može ni zamisliti zabavu. Kobne posljedice vidljive u prometu, vandalizmu i obiteljskom nasilju kao da su nužne nesretne nuspojave preko kojih šutke prelazimo. Konačno, čovjek se mora nekad i proveseliti!

Iskreno, brine me ova posljednja tvrdnja, jer ona djeci od malena stvara ideju da pravog života nema u trijeznom stanju i da se čovjek može zabaviti tek kad nije svoj i ne zna što radi. Nepotrebno je isticati da je pijanstvo sasvim nezabavno za one koji moraju gledati provale povraćanja, slušati nesuvisao, glupav i glasan govor, ili doživljavati izljeve bijesa, razbijanja, tučnjave pa čak i prijetnje oružjem. Tvrdnja da je pijanstvo «zabavno» tjera novu generaciju da sama isproba sebične alkohlizirane ispade jer doživljavati ih od drugih nikako nije zabavno.

Biblija ne brani alkohol. Sam apostol Pavao svom suradniku Timoteju predlaže da katkad popije malo vina jer je korisno za zdravlje. No Biblija ističe trijeznost kao nužnost. Pavao će reći: «Ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast, već se napunite Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, havlospjevima i nadahnutim pjesmama. Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga! Zahvaljujte uvijek na svemu!» . Prava zabava, veli apostol, dolazi od Duha Božjega koji u nama prebiva i koji nam život čini svrhovitim, ushićenim i produktivnim. Zanimljivo je kako apostol «opijenost Božjim Duhom» vidi kao usmjerenost na Boga i na druge ljude. Ta je opijenost prihvatljiva za druge jer izražava iskrenu radost, nadahnuće i poletnost koja drugima pomaže bolje nositi život i u njemu uživati. U ove dane važno je naglasiti da prava zabava i život ne dolaze od alkohola nego od autentičnog, trijeznog življenja u Božjoj prisutnosti.


David, veliki državnik, vojskovođa i pjesnik ovako opisuje jedno svoje važno iskustvo u Psalmu 40:

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu korake moje ukrijepi. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti: uzdanje će svoje staviti u Gospodina.

O čemu David uopće govori? Ovi stihovi opisuju kako je on doživio svoj pad u grijeh. Jedino jama propasti može donekle opisati što znači biti u grijehu. Jama propasti naime nije samo pjesnički izričaj vjeć je to također tehnički termin za zatvor, tamnicu. U ta vremena je nekada doslovno velika i duboka rupa u zemlji služila kao tamnica. Tamo bi bacali osuđenike na smrt. Iz jame propasti nije bilo povratka. Krivci su bili izloženi suncu, studeni, kiši, tako da je doista znalo biti prilično blata u tim rupama. Događalo se i to da su živi boravili pokraj onih koji su već umrli i lagano se raspadali. Nije postojao način kako pobjeći iz jame propasti. Slika je doista strašna. Za Davida se pad u grijeh može usporediti samo s jamom propasti prepunoj blata kalnoga.

Što je to David tako strašnoga učinio? Sveto pismo nam kaže da je jedno jutro izišao na svoj balkon i vidio prekrasnu susjedu kako se kupa. Zaveo ju je, a zatim joj muža poslao na ratište, u prve bojne redove kako bi poginuo. I doista pripadnik Davidove elitne postrojbe poginuo je za vrijeme bitke. Davidu je samo preostalo da udovicu dovede k sebi za ženu. Što je najgore, pravio se kao da se ništa nije dogodilo. No sreća nije potrajala. U jednoj svojoj drugoj pjesmi, u Psalmu 32. David piše kako se osjećao i što je prolazio. Evo što kaže: Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare.! Prešutjet sam htio, al' kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se topila ko za ljetnjih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: Priznat ću Gospodinu prijestup svoj, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Dakle nakon mučenja duše i teške grižnje savjesti, David je svoj grijeh priznao, molio Gospodina i dobio oprost.
Pretpostavljam da ste mnogi odahnuli čitajući ovo zato što se ne možete prepoznati i identificirati s Davidom, jer je on učinio ono što ljudi nazivaju „velikim grijehom“. Mi, s „malim grijesima“ ćemo se već nekako lakše izvući. Skloni smo dijeliti grijehe na velike i male. Sveto Pismo tu podjelu ne poznaje. To je otprilike isto kao da dvojca vozača promaše most i padnu u rijeku. I onda jedan kaže, ja sam imao više sreće jer sam samo za pola metra promašio most, a onaj drugi za čitavih 10 metara. Biblija jasno poručuje: plaća za grijeh je smrt. Nema malog i velikog grijeha

Vratimo se našem Psalmu. David nas podsjeća da je izlaz iz jame propasti jedino kajanje i prizivanje Gospodina upomoć. I sada slijedi opis Božje intervencije. Bog se prignuo, uslišao vapaj i izvukao Davida iz propasti. Božja intervencija donosi novu snagu i nove stavove. Veli David: noge mi stavi na hridinu – dakle Bog je uvijek čvrsti oslonac. Korake moje ukrijepi – grijeh nas zaustavlja na našem putu ali nam Bog pokreće noge. Osposobljava nas da krenemo dalje. U usta mi stavi pjesmu novu – slavopoj Bogu našemu. Naše svakodnevne pjesme su prečesto žalopojke u kojima naričema nad našom jadnom sudbinom. Onaj kojega Bog oslobodi grijeha pjeva sasvim drugačiju pjesmu. On je Bogu zahvalan za sve što jeste, za sve što ima i za sve prilike koje stoje pred njim. Takav život ne može ostati nezamijećen. Idrugi će to vidjeti. Strah će ih obuzeti – to znači da će kao u ogledalu spoznati svoju bezizlaznu situaciju ali isto tako spoznat će izlaz : uzdanje će svoje staviti u Gospodina.

Poštovani, ne znam u kakvoj se situaciji nalazite, ne znam kakvom slikom bi se vaš život najbolje mogao opisati, ali znam jedno: gdjegod se nalazili, ako se pokajete za svoje grijehe i prizovete Gospodina, on će vas pronaći ma gdje bili, prignut će se, izvući vas iz bezizlazne situacije i podariti novu priliku za novi život. On želi biti dio tog vašeg novog života. Na taj način životno putovanje neće završiti u jami propasti već u vječnom Božjem kraljevstvu.

 

Biblija u 1 Knjizi Samuelovoj govori o zanimljivom događaju: Nabal – vrlo bogat, sirov i osoran čovjek striže svojih tri tisuće ovaca na obroncima gore Karmel. David, budući Izraelski kralj ali trenutno odmetnik, šalje ljude Nabalu i moli ga za neki poklon u hrani. David i njegovi ljudi često su, naime, štitili Nabalovu stoku i pastire, a striganje ovaca ipak je vrijeme slavlja i velikodušnosti.

Biblija zanimljivo uvodi taj događaj: čovjeku je bilo ime Nabal, a žena mu se zvala Abigaila. Žena je bila mudra i lijepa, a Nabal je bio osoran i zao u svim svojim poslovima. S takvim uvodom zapravo ne trebamo niti pitati što se dogodilo: Nabal je, naravno, zanemario molbu i navukao na sebe gnjev odmetnika.

No imao je sreće što je za cijelu stvar doznala Abigajla koja je brzo spakirala solidan obrok: dvjesto kruhova, dvije bačve vina, pet već spremljenih ovaca, dvjesto smokvinih kolača, prženog zrnja i grožđica – i sve to ponijela Davidu koji je počeo smišljati plan kako uništiti sav Nabalov dom. Abigajla je pokazala svoju mudrost tako što je svojim činom zahvalnosti odvratila Davidov gnjev, a i spriječila ga da okrvavi ruke na nedužnim ljudima zbog gluposti jednog čovjeka.

Zahvalnost je vrlo zanemarena vrlina, ako je danas tako uopće možemo zvati. Popularno je biti sam svoj čovjek koji je sve stvorio s ovih svojih deset prstiju i nikome ne biti zahvalan. Popularno se žaliti na loše uvjete, na političare i bankare, na nezdrav okoliš pa čak i na vrijeme. Ljudi napuštaju brakove i obitelji jer ih oni sputavaju u razvoju. Uglavnom, ljudi smatraju da su zaslužili bolje od onoga što imaju. Popularno je i živjeti s roditeljskih leđa na cjelonoćnim skupim provodima, bez razmišljanja o tome da netko to plaća. Uglavnom se smatra da je to «normalno».

U globalu, nezahvalna smo nacija i riječ «hvala» rijetka je u našem riječniku. To pokazuje kako smo zapravo poput ranije spomenutog Nabala – bahati i samoživi.

Zahvalnost potiče drukčiji način života – na primjer onaj u kome si uzmemo vremena razmisliti o svojim i tuđim postupcima i procijeniti ih iskreno pa onda po tome djelujemo. Tada bismo shvatili da je i onih deset prstiju kojima se hvalimo dar i privilegija jer ima onih koji su se rodili bez njih, a neki bez njih ostali! Bili bismo zahvalni za svoj život usprkos tolikim katastrofama i terorizmu u svijetu i za zdravlje u ovom i ovakvom okruženju.

Zahvalnost gradi zajedništvo međusobne pomoći i potpore i oslobađa nas samoživosti pa tako koristi cijelom društvu. Zahvalnost potiče dobrotu – kad smo nekome zahvalili hrabrimo ga posredno da nastavi činiti dobro, a i sami smo potaknuti vratiti dobro koje smo doživjeli. Zahvalnost otvara riznice pozitivnog razmišljanja jer vidi ružu, a ne samo trnje. I na kraju, zahvalnost nam pomaže da budemo umjereni. Tako je lako uspoređivati se s nekim zapadnim zemljama i gunđati da nam je loše. Zašto se jednom ne bi usporedili s onim mnogobrojnim zemljama gdje je privilegija jesti tri puta na dan, imati liječnika na dohvat ruke i vode u izobilju? Ne kažem da trebamo braniti zlo u našem društvu, naprotiv, zahvalnost bi nam pomogla da se riješimo kriminala i korupcije i zamijenimo ga radom i poštenjem. Piše u Bibliji da je Isus jednom iscijelio desetoricu od gube, a samo se jedan vratio da mu zahvali. Kako bi bilo dobro kad bismo kao nacija sličili tom jednom zahvalnom čovjeku.


«Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba, Oče!' Tako više nisi rob, nego sin;  ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.»  (Gal 4, 6-7)

Što ako je poznavati Boga kao svečanost Bar micve u obitelji koja posjeduje obiteljski posao? Toga bi dana ti postao «punoljetan» i veliko bi se slavlje slavilo među anđelima i cijela bi se Božja obitelj radovala. Bog bi tad i tvoje ime dodao na natpis na obiteljskoj firmi. I konačno, više te nikamo ne bi slijedio onaj veliki mišičavi rob s bičem koji te tjera da učiš i da se ponašaš, kao da je učiti i činiti dobro tlaka. (Kad apostol Pavao u Galaćanima 4 spominje «skrbinka i upravitelja» on zapravo misli na Zakon kao na onog velikog roba, takozvanog «pedagoga», čiji je posao bio tjerati dijete na učenje i čuvati ga od gluposti).

Umjesto toga pedagoga dakle, sad bi imao potpunu slobodu u svemu a nadasve, imao bi slobodan pristup Ocu u svako vrijeme. Uživao bi upoznajući biznis koji je sada iznenada i neočekivano i  tvoj. Uživao bi u razgovoru i dogovoru s Bogom oko toga kako treba voditi posao. Uživao bi vidjeti kako je on to zamislio i vodio i vidio bi Boga možda po prvi puta onakvoga kakav on je u svojoj biti. Uživao bi učeći od njega pokušavajući mu biti sličniji. Čeznuo bi od svega srca da budeš bolji i korisniiji za taj vaš zajednički posao.

A Bog bi slušao tvoje ideje i misli i poticao te da koristiš sve svoje talente. I više još, otkrivao bi ti u tom zajedništvu koliko još mogućnosti imaš za razvoj – i konačno sve bi ono negdašnje učenje imalo smisla jer su se kockice posložile na mjesto. Sad bi ti tek bilo jasno da su Božji zakoni vrlo smisleni, a ne način da ti se pokvari svako veselje.  I Bog bi te puštao da isprobavaš svoje zamisli i koristiš svoje talente na još neviđen način (i nekad bi te čak i pustio da totalno promašiš stvar pa te izvukao i to s tobom pročešljao, jer očevi zanju da se najbolje uči iz grešaka i da se moraš nekako usavršavati).

No značilo bi to i da odjednom imaš veliku odgovornost. Otac bi računao s tobom i očekivao da ćeš maksimalno doprinostiti obiteljskom biznisu. Računao bi s tim da poznaješ njegovu bit i njegove planove, da djeluješ u skladu s njegovim karakterom brinući za svijet (jer BRIGA ZA SVIJET je Božji obiteljski biznis). On bi računao s time da ćeš u njegovo ime iskazivati ljubav i milost za njegovo stvorenje jer upravo on bogato izlijeva ljubav na svijet (i nešto od te ljubavi na svijet izlijeva preko tebe!) Ti bi tako postao produžena Očeva ruka! I svijetlio bi, jer on, tvoj Otac, je svjetlo. I ne bi prestajao svijetliti i kad je svuda oko tebe mrak i jedva tko svijetli u tvojoj okolini. Ne bi se mogao odreći veze s ocem samo zato što je teško.

Veli apostol Pavao: Nisi više rob, nego sin! Odražavaj Božji karakter i budi posvećen Božjem poslu – gdje god bio i što god činio.


Nekako se uvriježilo u narodu da se pobožnost mjeri odlascima u crkvu, na hodočašća, postovima,  molitvama i drugim sadržajima koji se usko vezuju uz crkvu. Takvo shvaćanje više je izraz vjerskog folklora i tek povremeno ima veze s vjerom. Iako naravno duhovnim ljudima neće manjkati duhovnih disciplina poput posta, molitve, čitanja Biblije davanja milostinje i slično, to nije ni početak ni sav sadržaj vjere.

Vjera se – kaže Biblija –po djelima poznaje, ali ne po onim takozvanim duhovnim, nego naprotiv, po onim sasvim svakodenvenim i prizemnim. Tako apostol Petar u svojoj drugoj poslanici piše vjernicima:  

Uložite svu svoju revnost da sa svojom vjerom spojite – poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratkom ljubavlju ljubav uopće. Ako naime posjedujete ove kreposti ta ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan, zaboravio je da je očišćen od svojih prošlih grijeha. (1, 3-9).

Zanimljivo je kako apostol vjeru prvo veže uz poštenje i znanje. Iako inzistiramo na odvojenosti crkve i države, to ne znači da je vjera stvar koja čami u nekom privatnom kutku. Naprotiv, ona postoje vidljiva u društvu kroz vjernikovo aktivno zauzimanje za poštenje i za pravdu. I iako smo godinama učili da je vjera iracionalna ideologija koja se suprostavlja znanosti, prava se vjera nikad ne boji znanja i pitanja koja joj postavlja znanost ili sam život. Bog je mudrost. Pravi vjernik teži i u tome biti sličan svom Stvoritelju. Zatim vjera se vidi u samokontroli i ustrajnosti. Drugim riječima bahatost, nasilje u bilo kom obliku i vlastoljublje te nestrpljivost, zalijetanje i instant rješenja nisu obilježja pobožnog čovjeka. Pravi vjernik lako vidi viši cilj i ima dug dah da ga postigne.  

Zanimljivo, nakon što je tako apostol nabrojao čitav jedan život tek sada spominje pobožnost, tj. one karakteristike tradicionalno smatramo obilježjem vjere. Za apostola tek vjera u borbi sa svijetom prepoznaje duboku potrebu za Bogom koja postaje vidljiva u težnji za molitvom i Božjom blizinom. U Božjoj blizini čovjek se uči Božjoj ljubavi koja ne pravi razliku među ljudima i koja brine za čitavo stvorenje.

Što bi bilo kad bi mi koji se zovemo kršćanima u ovoj zemlji krenuli ovim, biblijskim, putem?  Zamislte zemlju od 4 i pol milijuna u kojoj se 4 milijuna ljudi zalaže za pravednost, koji uporno i predano ulažu u znanje; koji ponizno i ustrajno idu za dobrim. Ljude koji nesebično ljube sunarodnjake, ali njihova ljubav nadilazi svoje i pokazuje se u ljubavi za druge narode posebno one u potrebi te u predanoj i postojanoj brizi za Božje stvorenje u cijelosti. Ne poželimo li živjeti u takvoj zemlji?  Ona počinje s nama i našom definicijom vjere.