Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Psalmi 1i 2

Kad čovjek nasumce otvori Bibliju negdje na sredini, vrlo je vjerojatno da će otvoriti Knjigu Psalama. To je zbirka poetičnih molitava, koje su izrekli pojedinci. No, njihova opća vrijednost i nadahnuće učinili su Psalme zajedničkim molitvenikom najprije židovskog naroda, a potom i kršćanske crkve. Nema dubokog ljudskog osjećaja koji nije izrečen u Psalmima. I nema većeg poticaja na vjeru u Boga od onog opisanog u Psalmima.

Danas bih volio da prođemo kroz drugi  Psalam. Zajedno s prvim psalmom on čini uvod u knjigu Psalama. Dok prvi Psalam izražava blagoslov čovjeku koji teži za Božjim putem izbjegavajući 'savjet opakih i put grešnih', ovaj drugi Psalam opisuje nezavidno stanje u kojemu takav vjernik treba živjeti svoj pobožni život:
'Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova: 'Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!' Psalam kaže da pobožni  živi u stalnoj opasnosti za svoju vjeru usred neprijateljske buke naroda i nasilnih ovozemaljskih moćnika, koji niječu da postoji Bog i da se njegova volja treba poštovati. Za vjernika, ta izvanjska nasilna buka, čini se mnogo uvjerljivijom od tihog glasa koji potiče na život u pravednosti i pokornosti Božjem zakonu. Ali psalmist upozorava da je to samo privid. Sa svete gore, naime, i po Božjoj namisli već vlada Božji Pomazanik a u njegovoj je ruci  sudbina naroda. 'Smije se,' kaže tako Psalam dalje, 'onaj što na nebu stoluje, Gospodin im se podruguje.' On ima vlast 'vladati nad njima palicom gvozdenom' i 'razbiti ih kao sud lončarski.' Sve što treba učiniti je 'zatražiti u posjed kraljeve zemaljske.' Koliko god se moćni činili zemaljski vladari, ali i buka naroda koji na sav glas izvikuju i nameću svoje nepravedne i pokvarene parole, ovaj Psalam tvrdi da se isplati slušati Boga, jer Bog i  nad takvima vlada. Zato, Psalmist poziva: 'Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, puci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu, da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu kad uskoro plane srdžba njegova.' Nema  puka ni vlasti koji nisu podložni i odgovorni Bogu, i oni koji žive i prave buku kao da Boga nema, u velikoj su opasnosti da naštete svom životu.

Zato, zaključuje Psalmist – bez obzira na bezbožnu buku oko nas i na bahatost onih koji vladaju, čovjeku pojedincu uvijek se isplati 'ne slijediti savjeta bezbožnih i ne stajati na putu grešničkom' nego umjesto toga 'uživati u Zakonu Gospodnjem i o njemu razmišljati dan i noć'. Takve slijedi blagoslov, obećaje Psalmist i potvrđuje iskustvo vjernika kroz vjekove,: 'Blago svima koji se njemu utječu! Odjek je to blagoslova u prvom psalmu: bogobojazan je čovjek 'kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme rod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.' Nemojmo se, dragi čitatelji, plašiti ići Božjim putem – bez obzira na buku koju dižu narodi – ako želimo da naš život bude bujan i plodan i za generacije koje dolaze.

„Ne mislite li da je vrijeme da napišemo novu Bibliju?“ Nedavno je pitao jedan student. „Ova je zastarjela u svojim zahtjevima pa nije ni čudo što je više nitko ne čita.“ Ovaj prijedlog točno izražava postmoderne postavke suvremenog čovjeka: Prvo, ne postoji apsolutna istina – dakle, Biblija, koliko god stara, ne može biti 'božanska' nego samo ljudska riječ. Drugo, ako je ljudska, možemo je zamijeniti. I više još, trebamo je zamijeniti jer, iako joj se možemo diviti kao vrhuncu stare svjetske književnosti, uvažavati njezin utjecaj na kulture ili joj prigovarati za povijesne promašaje, ona je jednostavno izraz nekog drugog, nama stranog i prošlog vremena. Ako suvremeni čovjek treba Bibliju, onda neka to bude njegova, suvremena inačica, ili bolje još – SVATKO neka napiše sebi Bibliju kakva mu odgovara.

Psalmist pak razmišljajući o Riječi Božjoj ovako govori: „Tvoja je Riječ, Gospodine, nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Kunem se i čvrsto odlučujem, i riječ ću održati: pravedne ću tvoje slijedit odluke. U nevolji sam velikoj, Gospodine, po riječi me svojoj poživi.  Prinose usta mojih primi, Gospodine, uči me sudovima svojim. Život mi je u pogibelji neprestanoj, ali tvog Zakona ja ne zaboravljam. Grešnici mi postaviše zamku, ali ne skrećem od tvojih naredaba. Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu (Ps 119, 105-111).

Nasuprot konfuzije ljudskih riječi, načela i odredbi koje su vođene sebičnim, tlačiteljskim ciljevima, Psalmist vidi vrijednost Božjih načela u Bibliji kao  svjetlo za svoj život. To je  svjetlo postojano i pravedno i usmjereno na pravdu za sve ljude, a rezultat poslušnosti Božjoj Riječi je istinski život i radost.

Psalmist navodi primjere:  Božja riječ znači život u velikoj čovjekovoj nevolji. Svatko tko je pritisnut nevoljama može u knjizi Psalama naći utjehu i nadu za svoju situaciju jer ta Riječ podsjeća da je zemlja, bez obzira na privid, u Božjoj ruci i da se možemo pouzdati u Božju  vjernost. Bog je Stvoritelj i Spasitelj svijeta. Mnogobrojna su svjedočanstva njegovog spasenjskog djela prikazana u njegovoj Riječi. I ona su utjeha nama. Ako je djelovao u korist nekih drugih ljudi – zašto ne bi i u našu korist?

Zatim, Božja je riječ postojana mudrost za cijeli život. Naša okolina uvijek izmišlja nova pravila igre. Nekad je to primamljivo i čini se kao instant rješenje za naš problem, a onda otkrijemo da su to samo prikrivene udice na koje ćemo se uhvatiti i izgubiti svoj život.

Božja je riječ i kičma za vjernika. Po njoj nije prepušten samovolji raznih spletkara koji žive od situacijske etike: bijela laž ovdje, malo prilagođavanje pravila ondje i prije nego što se okreneš nađeš se u stupici koja uništi cijeli tvoj život. Ne skretati od Božjih zapovijedi – pa i onda kad nam nisu sasvim jasna, prije će se ili kasnije pokazati blagotvorno za naš život i napredak.

Tako, umjesto da pišemo sebi Biblije kako nam se sviđaju, trebali bismo u ovo konfuzno i turbulentno vrijeme isprobati živjeti po imperativima Božje Riječi. Psalmist svjedoči da je pouzdanje u tu riječ za njega  temelj, nada i radost života. Ako vas, dragi čitatelji, muči konfuzija života ili kakva druga nedaća – ohrabrujem vas na čitanje Božje riječi. Iz iskustva znam da poslušnost njenom svjedočanstvu donosi pobjedu i pravu radost.

Napisao: p. Giorgio Grlj

U 12 poglavlju poslanice Rimljanima apostol svojim čitateljima daje naputak koji se čini u neskladu s uobičajenom svijesti o kršćanima – da trebaju biti nečujni i nevidjljivi, skrušeni i zadnji u društvu. Kaže apostol: držite do sebe koliko je pošteno: ni premalo ni previše. Drugim riječima, Božja je volja da kršćani budu uravnoteženi ljudi koji dobro poznaju sebe i svoje mogućnosti u okolnostima u koje ih je Bog stavio.

I suvremeni svijet shvaća potrebu za uravnoteženim ljudima. Ne žele samo obični ljudi za sebe znati što mogu postići. I poslodavci žele znati što mogu očekivati od onih koje zapošljavanju. Više i profesionalnije nego ikad ljudi se testiraju ne bi li bolje upoznali sebe, svoje dobre i loše strane, naučili vladati sobom i davati svoj optimum – to jest: samoostvariti se istežući se za svojim snom. No naglasak za samoostvarivanjem nije nam pomogao. Ako išta, učinio nas je nesretnijima, jer u potrazi za sobom i svojim potencijalima, gubimo ono što je doista vrijedno i što nas usrećuje.

Apostol ima drugi recept za uravnoteženost i 'samoostvarenje'. Nasuport velikim humanističkim umovima on smatra da se čovjek u potpunosti i uravnoteženo ostvaruje jedino kad sebe predaje Bogu. 'Predajte sebe kao žrtvu živu svetu i ugodnu Bogu' veli. U biti ovo je prava slika vjere. Staviti se Bogu na raspolaganje znači vjerovati da postoji netko tko je suveren, tko me stvorio, tko me u potpunosti poznaje i zna kako i gjde ću biti sretan, biti doista dobro. Predati se njemu tako postaje najbolji način samoostvarenja.

To pak podrazumijeva da se lakše snalazim u situacijama i zadaćama života jer vjerujem da kroz njih razvijam svoj potencijal. Čovjek koji vjeruje u Boga stvoritelja i vladara svemira lako se uklopi u zadatke, jer vidi širu sliku – ne samo svoju ulogu za koju se tek mora izboriti. Kako bi rekao apostol: svi smo jedno tijelo, a među sobom udovi. Nije teško tad ni drugima odati čast i priznanje i radovati se čak i tuđim uspjesima. Onaj tko je siguran da je Bog na njegovoj strani ne mora se grebati za položaj, kad zna da je Bog taj koji mu daje mjesto (i da su istinske tablice vrijednosti nekad potpuno različite od onih koje postavljaju ljudi da bi se osjećali važnima).

I prema neprijateljima takav vjernik može imati drukčiji stav. Iako oni smatraju da mu pakoste, vjernik zna da mu samo zatvaraju vrata na mjesta na kojima ne treba biti – dok mu Bog otvara druga vrata. Zato vjernici mogu blagoslivljati svoje neprijatelje, a odmazdu za njihovu zloću mogu prepustiti Bogu koji se možda čini spor, ali dosljedno naplaćuje svaku zloću.

Možda je najočitija karakteristika istinskog vjernika da ga nećete naći kako grabi za velikim i časnim položajima nego jednostavno živi kroz takozvane male stvari koje se moraju obaviti (i koje često nitko drugi ne želi obavljati). Svoj posao obavlja vjerno i marljivo i kad ga nitko ne gleda i ne nadgleda i tako plete temelje društvu i daje stabilnost svojoj okolini. U tom postojanom nastojanju upoznaje sebe, i što je još važnije upoznaje druge. Pa i ako po ljudsku nikad ne završi kao „velik“ čovjek, njegova ga okolina pamti kao velikog jer su se mnogi na njega mogli osloniti.

Ukratko, Božja riječ predlaže onima koji su u potrazi za samoostvarenjem da žive pouzdano usidreni u vjeri u Boga koji poznaje i vodi ljudski život i predano služeći kroz takozvane male stvari drugima.

U 10. poglavlju Markova Evanđelja nalazimo Isusa kako sa svojim učenicima uzlazi u Jeruzalem. Usput im po treći puta predskazuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Na tom putu još prolaze kroz Jerihon i zatim Isus mesijanski ulazi u Jeruzalem. U tom kratkom vremenu Isus dva puta postavlja isto pitanje. U prvom slučaju prilaze mu dvojca učenika, Jakov i Ivan, i kažu: željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo. Nato Isus pita: „Što želite da vam učinim?“ Nešto kasnije susreću slijepca Bartimeja koji viče kako bi skrenuo Isusovu pozornost. Kada ga Isus pozove postavlja mu isto pitanje; „Što želiš da ti učinim?“ Isusovo pitanje je isto, ali odgovori su sasvim različiti.

Jakov i Ivan su dovoljno dugo s Isusom, među prvima su pozvani da ga slijede. Razumiju da će Isus uskoro nešto učiniti. Spominje svoju slavu, svoje novo kraljevstvo, pa su oni zaključili da je ovo možda poslijednja prilika da se predbilježe za neka dobra mjesta u tom novom kraljevstvu. Njihova je želja sjediti jedan s desna a drugi s lijeva u Isusovoj slavi. U toj želji na površinu izlazi ljudska ideja o veličini i prestižu. Oslikava se tu piramida moći. Valja se popeti što više, na sam vrh ako je moguće. Tako ćemo imati  i prestiž i moć za odlučivanje i vladanje nad drugima. Isus odgovara kratko: „Znate da oni koji se priznaju vladarima nad narodima okrutno postupaju s njima i da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv njih! Oni koji idu prema gore ne razmišljaju o drugima. Učenici u želji da si osiguraju mjesto u novom poretku uopće ne čuju i ne mare za Isusovu muku i smrt koja mu predstoji. A to su ljudi koji su s Isusom već tri godine i još uvijek ne vide i ne razumiju. Zato Isus mora otvoreno reći: „Ali tako neka ne bude među vama. Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima, jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“ Isus im pokazuje da svoju moć ne koristi kako bi vladao, već kako bi služio.

S druge strane imamo slijepca – prosjaka koji viče Isusu: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.“ Ispravno ga oslovljava kao kralja, Sina Davidovog, i ne traži položaj već samo milost. Svjestan je da ne zaslužuje ništa, ne traži slavu već jednostavno samo da progleda. Razumio je Bartimej da ovisi o nekom drugom, da sam ne može ništa.

Jakov i Ivan kao odgovor na svoju želju dobivaju ukor. Bartimeju je molba ispunjena: Hajde – reče mu Isus – tvoja te vjera spasila! Kaže mu Isus.
Na dva načina ljudi pristupaju Bogu – onaj pogrešni, gdje ga pokušavaju instrumentalizirati za svoje sebične ambicije. Takvi ostaju razočarani.  Ispravan je pristup onaj, kad Bogu prilazimo svjesni njegove veličine i svoje potpune nemoći. U takvom je pristupu ne ostajemo razočarani, nego primamo radost spasenja.

 

Što je bit djelovanja Duha? Koji je njegov zadatak? Dovesti nas u Božju blizinu! Isus bi rekao: 'uvesti u svu istinu'. Zadatak Duha je osposobiti čovjeka da vrši ono što je Isus rekao da je prva i najveća zapovijed, a da je druga njoj jednaka: 'Ljubi Boga cjelim svojim bićem i bližnjega kao sebe samoga!' Duh za razliku od Zakona to čini stvarajući unutrašnje raspoloženje u čovjeka. Njegovo ime Duh Sveti pokazuje i njegovo djelovanje. On je Duh posvetitelj.

Nitko nikad nije 'bijela knjiga' kad je riječ o djelovanju Duha. Svaki čovjek, svatko na svoj način tijekom života doživljava (već od najranijeg djetinjstva) poticaje Božjega Duha u tom smjeru i u tom smislu. Drugim riječima: 'nitko ne kreće od nule'. Svaka je životna priča moguća samo zato što je u svijetu na dijelu 'Duh životvorac' kako bi reklo Vjerovanje.

S čim je Duh povezan? Ako Duha vežemo uz Riječ kako to traži Luther, tada kročimo utabanim stazama tuđih iskustava što je lakše (i za većinu vjerojatno prihvatljivije, jer lakše je po formulama) ali je i veća opasnost od klišeiziranja. Ako Duha više vežemo uz molitvu tada je tu veća sloboda, neposrednost odnosa (Božjega govora – kao Henoku i Abrahamu primjerice koji nisu imali Pisma), ali je dakako veća opasnost od podlijeganja vlastitim mislima, porivima i željama koje olako možemo poistovjetiti s nakanom Duha. Tekst svjedoči o iskustvu drugih, a molitva nas uvodi u naše iskustvo. Molitvu pri tom valja shvatiti u duhu pjesme koju pjevamo: 'Na molitvi u susretu kad tebi Bože prilazim...' Molitva je susret, a ne moljakanje. Luther, kako rekoh, govori kako se onaj koji traži Duha treba okrenuti Riječi, a ne osami. No, baš na temelju Pisma, držim da je Duh povezaniji s molitvom nego Riječju. Time dakako ni na koji način ne želim umanjiti vrijednost Riječi, ali budući da je bilo vremena kad Riječi (u pisanom i dostupnom obliku) nije bilo, pitam se što je zajedničko svim vjernicima kroz cijelu povijest? Mogla je biti i bila je, molitva, meditacija, klanjanje. Unutrašnje duhovne discipline, kako bi rekao R. Foster.

I na kraju konkretna pitanja za svakog od nas pojedinačno i nas kao zajednicu:

- Koliko je djelovanja Duha u našim životima, tj. koliko mu dopuštamo da u nama djeluje?
- Prepoznajemo li njegovo djelo, tj. jesmo li osjetljivi za njega?
- Jesmo li spremni kao pojedinci i kao zajednica promijeniti 'kurs' kad vjetar (Duh) zapuše u drugome smjeru?
- Možda nam se u nekom trenutku našega života učini da je 'malo Duha' u nama, ali poštena i iskrena inventura će pokazati da su godine koje su za nama, bile godine u kojima je Bog na različite načine u nama gradio, obnavljao svoju sliku. I za to mu želimo biti zahvalni jer jedino zahvalan čovjek može očekivati da će Bog u njemu nastaviti svoje djelo.

S jedne strane imamo pravo reći s pjesnikom: 'Premalo te još'te ljubim, Spasitelju dragi moj', no s druge strane valja se osvrnut na godine koje su za nama i reći:

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
                       (Psalam 103)