Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Adam i Eva su imali svoje vlastito prebivalište, svoj vlastiti svijet, živjeli su u raju, pa ipak, htjeli su više. Nisu bili zadovoljni onim što jesu i gdje jesu. Željeli su biti svoji, imati kontrolu nad vlastitim životom, htjeli su biti kao bogovi. Ta želja ih je potaknula da posegnu za zabranjenim plodom u vrtu. Đavao ih je uvjerio da ih samo taj mali korak dijeli od najuzvišenijeg postignuća. No, umjesto da postanu kao bogovi, otvorile su im se oči i vidjeli su sebe: bili su goli, izloženi, zemaljski, nimalo kao bogovi. Više su sličili prašini pod vlastitim nogama nego nekakvim božanstvima. Htjeli su se vinuti u nebo pooput bogova a ostali su na zemlji ne znajući što sa svojom ljudskošću.

Ovo nije samo priča o prvom, ili izvornom grijehu već i o tome kako smo mi ljudi nestrpljivi sa svojom ljudskošću, svojim ograničenjima i kako stalno tražimo neki lakši i kraći put do cilja. Krhki smo, ranjivi, ovisni, puni potreba i stalno pokušavamo pobjeći od svoje ljudskosti kad god možemo. Preispitivanje u korizmenom vremenu bi nam stoga trebalo posvjestiti da smo goli i zemljani poput Adama i Eve. No za razliku od njih, ne moramo bježati od Boga i skrivati se jedni pred drugima. Odgovor nalazimo u Kristovom primjeru. Krist je bio potpuni Bog i potpuni čovjek. On nikada nije bježao od svoje ljudskosti. Ako je itko to mogao učiniti, bio je to Isus. No on je ostao. Čitamo o tome u izvještaju o Isusovoj kušnji u pustinji.

Isus je u sam pustinji i posti 40 dana. Osjeća svu svoju ljudskost, svoje granice, svoju slabost, ovisnost o kruhu, potrebu za nekim bliskim. I tada se umjesto prijatelja, pojavljuje stari kušač sa starom pričom. Đavao nudi „drugom  Adamu“ kako Pavao naziva Isusa, lakši put do cilja. Nudi Isusu mogućnost da bude sam sebi dovoljan i neovisan, tako što će od kamenja načiniti kruhove i riješiti svoju egzistencijalnu potrebu u trenutku. Da bi došao do kruha, ne mora se mučiti oko sjetve i žetve, kao ostali ljudi. Može sve to preskočiti, učiniti čudo i pokrenuti alternativno gospodarstvo koje će dovesti na koncu do alternativnog kraljevstva i moći. Zar nije upravo to ono što Isus želi? Nije li to KB na zemlji?

Potom mu nudi da obznani svoje mesijanstvo na vrlo jednostavan način. Neka pokuša skočiti s vrha hrama u Jeruzalemu. Kao što piše u Pismu, anđeli će ga primiti, spasiti, i svi će znati da je to Mesija, Pomazanik Božji.

Na koncu, đavao pokazuje i nudi Isusu svijet. Sve što Isus treba je pokloniti se đavlu i moći će raditi s ovim svijetom što ga volja. Moći će zaustaviti sve ratove, izliječiti sve bolesne, spriječiti sve katastrofe, izrabljivanja, patnje. Isus odbija sve kušnje, i  ide svojim putem do cilja. Taj put vodi do uskrsnuća i ostvarenja boljeg svijeta, ali preko križa. Ne želi pobjeći od svoje ljudskosti i prečicom doći u nebo. Pitam se kako se mi nosimo s činjenicom da se sve oko nas tako sporo mijenja? Kad bi samo mogli preskočiti svoja ograničenja. Isus nas podsjeća da nas je Bog stvorio za ovaj svijet. Dobili smo zadaću tu živjeti i brinuti za svoj svijet a ne bježati u neka daleka i sigurna nebesa. Za razliku od nas, Isus je ostavio nebo i došao na zemlju, prihvatio ljudsko tijelo. Došao je u ovu našu pustinju,da bi nam pokazao da se može u ovom tijelu suprotstaviti kušnji i pobijediti.

 

Dvojica evanđelista, Matej i Luka, prenose nam u svojim evanđeljima molitvu Gospodnju, koja se tako udomaćila u kršćanskim crkvama da je znaju i mala djeca i starci. Ta joj je familijarnost donijela gotovo čarobnu slavu, pa se molitva ne koristi samo u domovima i liturgijama, nego je ljudi znaju nabrajati kao čarobnu formulu u raznim situacijama. Je li Isus imao na umu takvo korištenje svojih riječi?

Ako čitamo odlomke u kojima se molitva spominje (Mt 6 i Lk 11), to nikako nije bila Isusova namjera. Matej, koji nam zapisuje i prenosi 'dužu' verziju – i onu koju svi znamo napamet – zapravo njome uči učenike kako NE moliti – naime: ne treba od molitve praviti pobožni spektakl, kako su to činili licemjerni vjernici njegovog vremena, pa su imali molitvene predstave na trgovima i u crkvama, tako da ih ljudi vide. Također, Isus smatra da se ne smije moliti 'blebetanjem' kako su to radili pogani. Oni su mislili da će ih Bog uslišati zbog mnogih i lijepih riječi. Isus naprotiv govori kako molitva, kao i sve što kršćani čine radi štovanja Boga mora biti i usmjereno na odnos molitelja i Boga. Kad činite pobožnost – kao što je post, davanje milostinje ili pak molitva – onda to činite u skrovitosti, svjesni Božje prisutnosti, upućuje Isus. Bog, naime, vidi srce i daje srcu koje ga traži sve što mu je potrebno. Bogu ne trebaju naše molitve jer on zna što nam treba, a svoje blagoslove,odnosno kišu i sunce  daje i dobrima i zlima, tvrdi Isus u Matejevom evanđelju. Molitva nije potrebna Bogu, nego je bitna za nas. Molitvom gradimo svoje zajedništvo s Bogom , otvaramo se za njega priznavanjem njegove veličine i moći, te spozajući njegovu veličinu prepoznajemo blagodat njegove vlasti u svom životu. Svojom molbom za temeljne životne potrebe priznajemo Bogu da smo ovisni o njemu. Ni u Mateju ni u Luki Isus ne završava molitvu kakvom trojstvenom formulom ili velebnim blagoslovom. Kao da daje primjere natuknica kakve bi bile dobre za molitvu. Mnogo mu je važnije KAKO se moliti. Pravi stav pred Bogom je važniji od izbora riječi i dojma kojeg  molitva ostavlja na ljude.

Sličnu Isusovu poruku prenosi i Luka. Iako tu učenici sami traže Isusa da ih nauči moliti jer su to činili i drugi učitelji, Isus se ne da smetati.  Daje im vrlo skraćenu verziju Očenaša, koja nije duža od 5 kratkih redaka. U ovom evanđelju, Isus naglašava važnost ustrajnosti u molitvi. Kao da kaže – nije bitno što govorite. To može biti sasvim jednostavno: slava Bogu i molba za temeljne životne potrebe. Bitno je da čovjek moli uporno i s vjerom u Božju dobrotu. Mnogo više riječi Isus u Luki troši na uvjeravanje učenika da je Bog bolji od najboljeg zemaljskog Oca i da želi uslišati molitve – kakve god bile.

Molitva je prava ako je usmjerena na Boga, njegovu slavu i njegovu dobrotu, te je popraćena vjerom u njega kao dobroga Oca. Kakvim riječima i gdje molimo, očito nije Isusova briga.  U ovo korizmeno vrijeme, kad mnogi ipak više razmišljaju o Bogu, možda bi bilo korisno isprobati molitvenu vježbu kako je predlaže Isus: Ne molimo mahinalno, pukim recitiranjem napamet naučenih stihova. Molimo malim riječima razmišljajući o Bogu kome se obraćamo kao onome koji hoće i može učiniti mnogo više nego što mi možemo moliti.

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost.
 
Ono što se baš i ne vidi je to, da mučna sadašnjost pomiješana s još gorom prošlošću ne daje nikakvu snagu za budućnost, nego samo apatiju? Apatija sasvim sigurno ne rađa izlaskom iz krize.
 
Čitam ovih dana mudre biblijske, Izreke i razmišljam ne bi li bilo pametno učiniti ih obveznim štivom za vođe naroda, ako ne uvijek, onda barem u predizborno vrijeme. Ima tu zanimljivih, kažu, božanskih natuknica za dobru vlast. Na primjer: 'Pravednik razumije pravo malenih,  a opaki ne shvaća spoznaju' (29, 7) ili 'Kralj koji sudi siromasima po istini, ima prijesto čvrst dovijeka'. Zanimljivo. Prijesto ne ovisi o bogatstvu bogatih.
 
'Podsmjevači uzbunjuju grad, a mudri stišavaju buru' (29, 8) to naprosto sugerira i izabranicima i onima koji odabiru da nije dobro nasjedati na šaljive podrugljive dosjetke ma od koga dolazile – nisu konstruktivne i stvaraju, a ne stišavaju buru.  Zgodna provjera za kandidate dostojne izbora.
Pa dalje,  'Ako vladalac posluša riječ lažljivu, sve mu sluge postaju opake' (29, 12); ili 'tko s lupežom plijen dijeli, mrzi sebe samoga' (24) ili 'oholost ponizuje čovjeka' – zanimljiva je to analiza raspada svakog sustava. 
 
Sve to iz samo jednog, 29.  poglavlja. Biblija ima tako puno za reći onima koji se nalaze pred izborom. Preporučam toplo dnevno čitanje barem do izbora.
Jednu bih izreku izdvojio za kraj, kao misao i kao inspiraciju za izbornu godinu i onima koji biraju i onima koji bi željeli biti izabrani: 'Kad vizije nema, narod propada. Blago onome tko se drži Zakona,' poručuje Božja riječ.  Za nas to znači da bi trebali izabirati onoga koji ima viziju za naprijed, viziju utemeljenu na vjernosti Bogu i ljudima (posebno onim malima). Biblija tvrdi da je to put u život kako za pojedinca, tako i za narod. 
 
Imamo li vođe koji ne žele biti moćni, nego koji nas mogu povesti  - kako reče nagrađivani novinar, Jonathan Alter, 'onamo kamo je spremno kročiti njihovo najbolje ja'? Nemojmo se dati zavesti ničim manjim.

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost. 
Opširnije...

 
TAMO DI ZAUVIK...
Virujemo, sad si,
naš prijate'ju ti,
među anđelima,
na po'jima mirnin...
Virujemo, sad si,
u Nebu di svitli...
Tamo di ni' zima,
di ni' suza, pritnji...
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di te vična jubav
obilato kripi...
Virujemo, sad si,
u nebu di svitli...
Među sjajnin zvizdan,
u rukama dobrin... 
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di ćemo se opet
jednog dana vidit...                       
 

Tjedan je u kojem mnoge crkve diljem svijeta mole za jedinstvo kršćana. Ta je molitva aktualna od trenutka kada je Krist Gospodin izgovorio riječi : „kao što si ti Oče u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!“  
 
Kristova molitva za jedinstvo kršćana još će dugo biti aktualna, jer ljudima, usmjerenim na sebe i svoje teško pada ideja o jedinstvu. Uz to slabo razumijemo i da jedinstvo – a posebno ono za koje je Krist molio –  nije organizacijska jednoobraznost. Oni koji Krista primaju već su jedno u njemu. Sveto pismo veli da je jedan Duh Sveti koji nas je sve krstio u jedno Tijelo, u Krista. Apostol Pavao u svojoj poslanici Korinćanima koristi sliku ljudskog tijela ne bi li razjedinjenim Korinćanima dozvao u pamet narav kršćanske crkve.
 
Korintska crkva nije mogla biti raznolikija. Bilo je ondje kršćana iz židovstva, koji su se držali strogih ritualnih i moralnih pravila. Bilo je i kršćana iz neznabožačke,  poganske pozadine u kojoj su važila drukčija društvena pravila, i moralni su zahtjevi bili mnogo manji. Neki su članovi korintske crkve bili slobodni, imućni ljudi, a drugi robovi. Neki su voljeli Petra, glavnog apostola, drugi Pavla, njihovog apostola, a trećima je mnogo bolje pasao retoričar Apolon, koji je u Korintu, u Grčkoj, kolijevci moderne filozofije, mogao nadgovoriti bilo kojeg sugovornika. Svi su Korinćani voljeli nadnaravne duhovne darove, a posebno su bili obdareni darom jezika i prorokovanja – što su ih očito koristili istovremeno, ne bi li bolje nadglasali jedni druge na sastancima. I naravno, svađali su se oko toga, čiji je dar bolji.
 
Apostol Pavao kori Korinćane zbog tog rivalstva i samopromocije. On afirmira njihovu različitost i njihove brojne duhovne darove, ali ih upozorava da sve to ne koristi ništa, ako nije vođeno sviješću o jednosti Kristovog tijela i služenju jednih drugima zbog Krista koji ih ujedinjuje. Ne trebamo svi biti isti da bi bili jedno. Ali trebamo svi, različiti, prepoznati da nam je prva i jedina zadaća služiti Kristu.
 
Zato Pavao Korinćanima napominje da je crkva Kristova tijelo koje se sastoji od različitih udova. Ne može se bubreg sam zvati tijelo, ali ni najmanji organ u tijelu nije nepotreban. Takva je Božja ideja jedinstva i različitosti. Pavao na to prirodno nadovezuje čuveno 13. poglavlje, tj Himnu o ljubavi, jer različitost tek po nesebičnom zauzimanju za druge može postati istinsko i učinkovito jedinstvo. 
 
U ovom tjednu molitve za jedinstvo kršćana, prigodno se pitati – pojedinačno i denominacijski – razaznajemo li uistinu tijelo Kristovo? Jesmo li zaokupljeni sobom, svojom posebnošću i izvrsnošću, pravovjernošću, veličinom ili odabranošću (jer čovjek i jedno i drugo može zvati vrlinom)? Ili doista u ljubavi vidimo brata i sestru u drugim i drukčijim kršćanima koji javno potvrđuju svoju privrženost Kristu i dnevno ga žele nasljedovati? 
 
24. siječnja 2011.