Statistike nam kažu da se oko 90-95% hrvatskih građana izjašnjava vjernicima. To zvuči jako dobro. Sa tolikim brojem vjernika, naši bi društveni, ekonomski, politički, moralni, međuljudski i drugi problemi trebali biti minorni. Zatvorli bi zatvore, političari bi bili pošteni, poslodavci brinuli za svoje zaposlenike, škole bi bile samo mjesto za stjecanje znanja i odgoj krasnih mladih ljudi koji ne poznaju nasilje, kriminal i ovisnosti. Umirovljenici bi sretni provodili svoju starost bez briga i daleko od kanti za smeće. Sve bi naše kuće bile sigurne kuće. Socijalna služba ne bi imala što raditi. Nedjeljom bi zdrave obitelji bile u crkvama ili drugim bogoštovnim prostorima, pa nam ne bi trebao zakon o neradnoj nedjelji. Svećenici i drugi Božji službenici ne bi dospijevali u medije zbog različitih skandala nego bi bili pravi pastiri koji brinu o povjerenom stadu. Ne bismo razumijeli riječ štrajk, prosvjed, blokiranje cesta. Čuvali bi svoje izvore voda, svoju bi zemlju obrađivali, šume bi nam bile zdrave. Kada ovo slušate čini se kao neko utopijsko djelo koje bi trebalo čitati pred spavanje kako bi izbjegli noće more zbog situacije u kojoj se nalazimo. Nažalost, cjelokupno nam stanje u državi ipak govori nešto drugo. O tome ne moram trošiti riječi. Logičan je stoga zaključak da nešto ne štima sa statistikom koju sam spomenuo na početku.
Kad bismo nekako mogli vidjeti pravi omjer između deklarativnog i stvarnog, zauzetog, životnog kršćanstva, sve bi sjelo na svoje sumorno i stvarno mjesto. Zato su znakovite riječi evanđelista Mateja u 9 poglavlju retci 35-38: Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinangogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: Žetva je velika a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.
Matej nam kaže da je Isus vidio pravo stanje naroda. Nije se obazirao na njihovu deklariranu religioznost i pripadnost Božjem obećanom narodu. Vidio je da narod propada, da je zapušten i satrven kao ovce bez pastira. Narod je doduše imao svoje službene pastire kojima je u opisu radnog mjesta bilo da moraju brinuti za narod i pripremati ga za dolazak Božjeg Pomazanika tj Mesije. No narod je umjesto skrbi, dobre paše i čiste vode, postao dobar izvor prihoda svojim pastirima. Pastiri su imali veoma dobru skrb od strane svojih ovaca, šišali su ih i previše i stavljali toliko tereta koliko nisu mogli podijeti. Kad se Mesija pojavio, narvano da ga narod nije prepoznao i naravo da su nazovi pastiri bili ugroženi te smišljali kako se riješiti ovoga koji opaslno ljulja čamac.
Isus je vidio pravo stanje naroda i sažalio se. Njegova je sućut bila stvarna, konkretna i kreativna. Poučavao je narod. Starozavjetna mudrost kaže da narod bez znanja pada u ropstvo. Govorio je s autoritetom, pokazivao razliku između slova i duha zakona, otvarao im je duhovne oči. Propovijedao je Radosnu vijest o Kraljevstvu koje se temelji na sasvim drugačinim načelima i vrijedostima i poticao narod da donese odluku i prihvati Božje Kraljevstvo. I na koncu je praktično zasukao rukave, sišao među narod i liječio slabosti i bolesti. Podizao je ljude na noge i vraćao im dostojanstvo i život.
Budući je realna situacija loša, Isus zaključuje kako treba Boga moliti da izvede više poslenika koji će sličiti Kristu. Dao Bog da ta molitva bude i naša molitva pa da se dogodi čudo te se smanji drastična razlika između deklarativnog i stvarnog kršćanstva. Bogu na slavu i svim ljudima na korist i blagoslov.