U Evanđelju po Ivanu 5. poglavlju, nalazimo sljedeći događaj: Nakon toga bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzaelm. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo blesnika – slijepih, hromih, paraliziranih.
Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: «Želiš li ozdraviti?» Odgovori mu bolesnik: «Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.» Kaže mu Isus: «Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!» Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Toga dana bijaše Šabat.

Ovaj je čudesni događaj treće znamenje Isusova božanstva u Ivanovom Evanđelju. Dosad je Isus u Kani kroz pretvaranje vode u vino pokazao da može promijeniti bit stvari, i još je u Galileji pokazao da ne mora biti osobno nazočan, da bi iscijelio sina kraljeva službenika. Ovo treće znamenje posebno je važno za suvremenike opterećene psihološkim raščlanjivanjima prošlosti – jer je Isus vladar nad ljudskom sudbinom, a ne samo nad biti stvari i nad prostorom.

Ivan pokazuje kako Isus obilazi ljekovito kupalište u kome su mnogi slijepi, hromi i uzeti. Sve od reda ljudi koji si sami ne mogu pomoći. Odjednom nestaje to mnoštvo i Ivan se usredotočuje na bolesnika na koga je pao Isusov pogled. Ne precizira je li bio slijep, hrom ili paraliziran (iako teolozi zbog učestalosti glagola 'hodati' naslućuju hromost) On samo upućuje na to da njegovo jadno stanje traje dugih 38 godina.

Isus čovjeku postavlja naizgled nepotrebno pitanje: Želiš li ozdraviti? Zato je odgovor više objašnjenje nego potvrda. Čovjek navodi razloge zašto je još uvijek bolestan: Sam sam, nemam nikoga a sam ne mogu rješiti svoj problem Uz to, okolnosti su nemoguće – prespor sam da bi reagirao kad treba ući u vodu. Zatim, tu su drugi – da nema njih koji prije mene ulaze jer imaju protekciju,  već sam mogao biti izlječen.

Podsjeća me to na naše životne paralize koje često traju godinama i na naše izgovore zašto ne izlazimo iz tog  stanja: sami smo, nemamo nikoga tko bi nam pomogao. Okolnosti su protiv nas – nismo dovoljno brzi i snalažljivi. I konačno, tu su oni drugi, brži. I tako trideset osam godina sjedimo slijepi u svom vlastitom mraku, vučemo se hromi od prošlosti. Paralizirani smo i nema pravoga života za nas. Psiholozi nam ne pomažu. kad potvrđuju naše sumnje u porijeklo tog mučnog stanja  – odmalena smo zlostavljani, doživjeli smo previše nepravde, pretrpjeli previše trauma, smrti i bolesti. Dijagnoza malo koristi. Potrebno je čudo koje mijenja usud.

Čovjeku koji je bolovao 38 godina čudo se dogodilo kad se na nj spustio Isusov božanski pogled. Moćna je riječ nadvladala zlu sudbinu. «Ustani, uzmi svoju postelju i živi!» naredba je koju prima sa snagom da to i učini. I bijaše šabat taj dan, kaže tekst – Šabat znači mir, iskupljenje, spas i odmor.

Isus ne dijeli umne konstrukcije koje možemo i ne moramo vjerovati. On spušta svoj pogled na nas, poziva nas da ustanemo i daje snagu da nadiđemo paralizu prošlosti. I danas govori: «Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vam dati odmora.»