Ima jedna čudna mala priča u Matejevom evanđelju u 15 poglavlju. Isus, nakon što je učenicima održao lekciju o nekorisnosti farizejske definicije o čistom i nečistom, sam zalazi u neznabožački kraj. Ondje mu odmah ususret dolazi žena neznaboška i moli ga da joj iscijeli kćer. Štoviše ona Isusa oslovljava kraljevskom, mesijanskom titulom kao 'Sina Davidovog'. Naravno, već smo ranije u evanđelju vidjeli kako Isus iscjeljuje velika mnoštva bolesnih i očekujemo još jednu takvu priču. Ali ostajemo zaprepašteni. Ovakvog Isusa ne poznajemo! Na ženinu molbu Isus ostaje tih. Ignorira je do te mjere da to postaje neugodno za nas koji čitamo, a posebno za one koji su s njim. Lako se identificiramo s učenicima, koji konačno konfrontiraju Učitelja. Naš prijevod kaže ovako: Udovolji joj jer viče za nama! No, mislim da taj prijevod interpretira iz naše, a ne njihove perspektive. Mi bismo rekli: Udovolji joj! jer smo u katehezi naučili da je Bog ljubav i da udovoljava potrebama ljudi. Nema druge mogućnosti nego tražiti udovoljvanje potrebe!
Ipak, čini mi se, da je iz učeničke perspektive mnogo vjerojatnije da su rekli: Hajde je otkvači već jednom, jer viče za nama! Njih zapravo nije bilo briga za njenu potrebu i nije ih trebalo biti briga. Samo im je bila dosadna i pripadala je neznabošcima! To je nije kvalificiralo za iakakav kontakt sa Sinom Davidovim, koji je po očekivanju bio židovski Mesija!
Isus koristi ovaj događaj, ne da prenese lekciju ženi s potrebom, nego učenicima, tako što glumi upravo onakvog Mesiju kakvog oni očekuju. Maločas im je objašnjavao da je s kraljevstvom nebeskim drukčije nego što su ih učili farizeji, i da se čisto i nečisto na drugi način definira. To ne važi samo za hranu, nego, mnogo više još , za ljude. Sad im pak pokazuje kako to u praksi izgleda s ljudima. Kad Isus odgovara učenicima na zahtjev da je se riješi, on se zapravo igra njihovom riječju, koja može značiti i 'otpustiti' i 'osloboditi'. Kao da su ga oni tražili da je 'oslobodi' , a on se sad poziva na njihova vjerovanja o Mesiji, koji nema veze s neznabošcima!
Svojim odgovorima, Isus demonstrira njihove krute, samopravedne stavove koje ne može pokrenuti nikakva tuđa potreba i bijeda: 'Ne treba kruha oduzimati djeci i bacati psićima,' – odgovara ženi, dok učenici gledaju što će biti. Oni 'drugi' po njihovoj tradiciji nisu ljudi, nego psi i zato za njih ne vrijede naša sveta pravila niti naše spasenje! Učenicima nije žao žene, jer su usmjereni na sebe pa čak i misle da to tako nalaže njihova vjera!
Nasreću, Isus je dobro procijenio vjeru ove žene i znao je da će ona izdržati ovu tešku praktičnu lekciju, koja je glasila: Ako je Bog u pitanju, i psi su dostojni samilosti! I neznabošci imaju pravo pristupa Božjem stolu milosti i Božjem Mesiji!
Svaki se pošteni kršćanin zgražava nad Isusom koji se na ovaj način ophodi prema ljudima u potrebi. Matej nam namjerno daje tog Isusa da i nas nauči lekciju. Naš je revolt opravdan kad je u pitanju nepoznata žena u tuđem svijetu i tuđim tradicijama. Ali što je kad se radi o našem dvorištu i o ljudima koji viču iz potrebe svuda oko nas? Mislim da bismo trebali biti revoltirani sobom svaki puta kad iz sebičnosti zapostavljamo druge, pa i one koje smo po svim , vjerskim i drugim pravilima, proglasili psima! Božja je trpeza obilna i dovoljna za sve ljude. Pogledajmo oko sebe – kako reagiramo kad čujemo nečiju očajnu viku? Dolazimo li k Isusu s naputkom da ih otkvači jer smetaju našem miru, ili smo spremni blagoslove sa stola Božjega podijeliti s drugima?
p. Toma Magda