Uz Majčin dan
Majčin dan između ostaloga služi i da se prisjetimo majki koje više nisu među nama. Zapravo, nekih se je majki iz prošlosti jednostavno nemoguće ne sjetiti. Gotovo su uvijek bile jedva spomenute ali sadašnjost još uvijek osjeća plodove njihova života.
Jedna od njih bila je jednostavna i neuka žena, nigdje se ne spominje u žurnalima i časopisima a ipak, danas je njezino djelovanje opipljivo, njoj na uspomenu, Bogu na slavu!
Rođena je u Siraču 18. rujna, 1925. u siromašnoj obitelji. Od rane mladosti život je nije mazio. U životnim godinama iskusila je toliko boli i tragedija u životu s kojima se čovjek gotovo ne može nositi. Sa samo dva završena razreda ona je morala odrasti i suočiti se s patnjom života. Smrt je bila njezina životna suputnica.
U drugom svjetskom ratu na strašan način izgubila je oca i dva brata. K tomu, izgubila je muža s kojim je bila tek godinu dana u braku. Od njihovog kratkog zajedničkog života ostala joj je kćerka Marija. Kako bi preživjele, slagala je kamen u krečani Siračkog kamenoloma. Usred takvih okolnosti predala je svoj život Isusu Kristu i 14. srpnja. 1946. svoju je vjeru u Boga potvrdila javno krštenjem te bila dio Baptističke crkve u Siraču.
Znamo da je od tada Bog ispunio njezino srce mirom, ljubavlju i prihvaćanjem svega što će je još zadesiti u njezinom životu.
Godine1949. ova mlada žena udaje se po drugi put nadajući se sreći u braku. Udala se za Franju Špičaka i s njim je imala tri sina. Njihov život obilježila je bijeda, teški rad, nadničarstvo i služenje. Suprug je bio jedan od vodećih ljudi Baptističke crkve u Siraču. O njezinom angažmanu ne postoje zapisi no služba koju je vršila bila je služba u kojoj je diplomirala. Služila je mnogima a najduži period služenja odradila je onda kada joj je muž ostao nepokretan. Godine 1964. suprug Franjo je teško stradao u kamenolomu, povrijedio kralježnicu i tako ostao nepokretan u kolicima i na krevetu punih 20 godina. Umro je 1986. nakon teške bolesti - raka.
Ova vjerna kršćanka nikada nije prigovarala Bogu. Mlađi je ne pamte u nekoj drugoj odjeći osim crnine, No pamte je po miru koji je iz nje zračio i pjesmama koje je uvijek pjevala. One su bile melem duši usred još nadolazećih tragedija.
Tek što je pokopala muža morala je proći kroz možda najtežu bol koja je duboko označila ostatak njezina života. Njezin najmlađi sin, pritisnut bolešću počinio je suicid. Potom se još oprostila od mame, brata, sestri… život joj je bio samo vrijeme tugovanja. Naposljetku, iznenada je izgubila i kćerku Mariju. Bilo je to 2004.godine. Od najbližih, ostali su joj još dva sina, dvije snahe i šestero unučadi s obiteljima.
U svojim starijim godinama bila je mnogo puta neobjašnjiva. Često se gubila i trebala je brigu. Njezin mozak pritisnuo je tumor. No ona nikada nije izgubila vjeru u Boga i pouzdanje da kad njezin teški život završi ovdje na zemlji, zablistat će u vječnosti gdje će Bog iščupati tugu iz srca i otrti suzu. Pjevajući jednu od njenih najljepših pjesama «To ime Isus divno je i srce mi usrećuje!» bila je spremna za odlazak. Na posljetku, bez duge patnje, preselila se k Onomu kojega je do kraja ljubila i za kojega je svjedočila uvijek riječju i pjesmom. Poučila nas je kako samo pouzdanje u Gospoda daje snagu za život u nevoljama, tragedijama i životnim krizama. S Gospodinom je pobijedila!
Danas, šest godina nakon njezinog odlaska, ostali su živi dva sina, jedna unuka, petorica unuka i četrnaestero praunučadi. Najstariji sin i tri unuka u propovjedničkoj su službi. Svi ostali vjerni su Bogu i služe rasijani po crkvama gdje god se nalaze.
Danica Špičak (rođ. Keser), danas je u našem sjećanju kao majka koja je svojom živom vjerom u Uskrslog Krista, kao jedna od mnogih, vrijedna da njoj na uspomenu ispričamo ovu životnu priču. Bogu neka je slava!