Reče netko: 'Živimo danas u nepodnošljivoj zbrci , bez daha kao u temperaturi' i riječ odmor spada među one nevjerojatno atraktivne, ali često nedokučive pojmove. Vrijeme je godišnjih odmora – i ako spadate među mnoge koji si odmor ne mogu priuštiti ili pak i među one koji si mogu priuštiti putovanja, ali su zaključili da ih ona ipak više umore nego odmore, evo prijedloga za odmorom duha, duše i tijela, koji je financijski izvediv na bilo kom mjestu – iako za ljudsko iskustvo nije nimalo jednostavan.
 
Isus je rekao: 'Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti' (Mt 11,28), a poznati kršćanski pisac Richard Foster u svojoj knjizi 'Molitva: ili kako naći pravi dom svom srcu' uzima ovaj biblijski redak kao temelj za koncept 'molitve odmora'.
 
Bog u svom stvaralačkom činu nakon šest dana uvodi Šabat, dan odmora. To nije samo neki povremeni predah koji si ljudi mogu uzeti od posla. Sedmi je dan poziv na potpuno povjerenje u Boga da će se stvari odvijati i dok mi ne radimo, jer on brine za nas. Zato, se povremeno možemo i trebamo prepustiti 'svetom neradu' (ili kako su to stari molitveni znalci nazivali 'otium sanctum'). Smijemo ući u Božji počinak, kako nam govori pisac poslanice Hebrejima. A taj nerad uključuje i sastoji se od molitve. Nekako smo navikli misliti da je molitva 'aktivnost' kršćana po kojoj oni pokreću Božje srce. Molitva je težak rad: moramo preispitati svoje srce, moramo naći prave i dostojne riječi i tome slično. Iako, naravno, lijepe i aktivne molitve imaju svoje mjesto u crkvenom životu, smijemo se povremeno povući u osamu i nerad – da tako kažem - molitve odmora. 
 
To je molitva u situacijama kad je buka i zahtjevnost okoline tolika da više i ne znamo što bismo molili i naša molitva je samo uzdah premorenih i pretovarenih, skup riječi, koje možda niti nemaju smisla. Dobra je vijest da smijemo doći i s takvim molitvama i sjesti  Bogu u krilo, osjetiti njegov očinski i spasenjski zagrljaj i čuti njegove riječi u nama. Nema boljega odmora od toga kad svjesno i bez zadrške smijemo biti Božja djeca povjerenja potpuno usmjerena na njega.
Zato, ako smo umorni i natovareni, odlučimo se za molitvu odmora. Možemo početi  tako što ćemo jedan dan provesti s Bogom daleko od rutine i televizora: povucimo se u osamu nekog tihog mjesta – nekoj klupi u neprometnom parku; nekoj omiljenoj fotelji kad nitko nije kod kuće – i prepustimo se tišini Božje prisutnosti bez potrebe da gledamo na sat, bez dnevnog reda i prisile (nekad je dobro tome danu pridodati i post, tako da ne moramo misliti niti na hranu). Ne trebamo ništa raditi. Ne trebamo ništa govoriti. Ne trebamo se zamarati formama. Trebamo se primiriti, opustiti i slušati. A  Bog će po svom obećanju poravnati naše misli i presložiti prioritete. Otpast će od nas bremena nebitnih stvari koje nas muče i osjetit ćemo silu Božje prisutnosti i snage.