'Ma ja se jako dobro sjećam! Prije nekih dve godine pisalo je Sestrinskom listu o tome kako bi se kršćanke trebale oblačiti!' objasnila mi je jedna baka ozlojeđena novim razvojima u teenagerskoj modi: prekratke suknje, preduboki dekoltei i uglavnom nepostojeće majice.  'Ma bako, tko bi se još sjetio što je pisalo prije dvije godine?!' odgovorila sam i ukazala na to da se proglasi u novinama rijetko čitaju , a da ni oni koji ih čitaju neće na kraju nužno pamtiti ih dvije godine. Potsjetilo me to: mi, učitelji pristupamo životu s čudnim očekivanjem: smatramo da se ono što smo rekli čulo; da se čulo onako kako smo to mi mislili i naravno da se zapamtilo za vijeke vjekova. A trebali bismo biti svjesni toga da ljudi često uopće ne čuju što smo rekli, posebno ako se to sasvim kosi s njihovim idejama o toj stvari. Drugo, ljudi uglavnom ne čuju ono što smo mi mislili da smo rekli (a nekad to nažalost ovisi i o nama, a ne samo o njima). I treće, ljudi ono što ne smatraju važnim, slabo pamte!

Začudio me izvještaj s konferencije za mlade na kome je propovjednik govorio o tome kako Lk 5,37 (usp. Mk 2,22; Mt 9,17) uopće ne govori o tome kako je staro vino bolje od novoga! Ne radi se ovdje o starom i novom vinu, naglašavao je propovjednik u više navrata svjestan starih tumačenja. U tim se odlomcima radi o mijehovima koji trebaju sada primiti nešto NOVO – naime Kraljevstvo Božje u Isusu očitovano. Drugim riječima, ljudi zaljubljeni u svoje stare ideje o Bogu i pobožnosti neće moći primiti Krista, budu li se držali starih zakona. Upropastit će se i novo vino i mijehovi, ako se ne dogodi obnova onih koji primaju to novo vino. (Što se i dogodilo: Isusa su prikovali na križ, a oni propali u svojim grijesima). Poruka je propovijedi bila da trebamo naučiti misliti i raditi na novi način koji neće biti određen slovom tradicije, nego Duhom Božjim po Kristu u nama nastanjenim. No, izvjestitelj je ovu jasnu poruku sasvim izvrnuo. Ostavši vjeran starom, vrlo prostranjenom i empiriski potkrijepljenom tumačenju kako 'je staro vino uvijek bolje od novoga' zaključio je kako je i propovjednik upravo to naglasio (da se moramo držati dobre stare vjere). Njegov je izvještaj pokazao kako uopće nije shvatio koliko se taj zaključak razlikovao od onoga što je propovjednik u mnogo primjera doista rekao. Sve me ovo (i nedjeljna propovijed) podsjetilo na tragediju u Luki 4.

U tom je tekstu s velikim je očekivanjem domaća masa slušala svog najslavnijeg sina kako čita proroka Izaiju – 'On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima osobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje' (4,18s). Otrpili su i prilično intrigantnu riječ o tome kako se 'danas ovo Pismo ispunilo' (4,21) a sve u očekivanju kako će konačno i oni vidjeti neko od tih slavnih čuda o kojima se govorilo. Nisu shvatili da je riječ izrečena bila poziv na odluku hoće li prihvatiti gospodara čuda koji je k njima svratio (a koji se njima činio tako običan i poznat) i tako biti na izvoru svih čuda – za sva vremena!

Razočaran jer ga nisu razumjeli i uopće ne reagiraju, Isus se prisjeća povijesti Izraelovog nerazumijevanja. Kao po defaultu,  Bog u svome narodu često nije imao onih koji su ga čuli i njegovu riječ  uzimali dovoljno ozbiljno da bi po njima, svojima, mogao činiti čuda u svijetu! Naprotiv, morao je svoja čuda pokazati onima koji su bili daleko: nekoj tamo udovici u Sarfati i Naamanu, okupatoru, Sirijcu! Time je Isus ponosne stanovnike Nazareta i vjerne polaznike sinagoge toliko razljutio da su se oni, koji su maločas očekivali božanska čuda, napunili gnjevom i tražili ubiti Boga blagovjesnika.
Problem je bio u tome što se oni nisu osjećali ni siromašni, ni ubogi, ni slijepi, ni sužnji, pa nisu ni mogli čuti blagovijest kao da se tiče njih! Naprotiv, bili su sami sebi dovoljno dobri. Oni su već bili duhovni i izabrani, a on je bio samo običan sugrađanin. Možda bi ga i slušali da je učinio kakvo čudo, ali im nije trebalo njegovo pametovanje. Krist im nije trebao!

Teška je to poruka nama: Ako se ne odviknemo okorijelog selektivnog slušanja  (koje se nekad može činiti i vrlo pobožno i vrlo mudro) kakvo je tako rasprostranjeno među kršćanima, čut ćemo samo ono što smo oduvijek čuli i znali. A moglo bi nam se dogoditi da u tom samozadovoljstvu propustimo čuti poziv kojim nas Isus sam poziva na nešto sasvim novo jer po nama želi činiti čuda u svijetu. Još je teža poruka iz Luke 4 i ta da nakon što nam Isus progovori nema neutralnog terena! Ako ga ne čujemo, ne razumijemo i ne slijedimo, dogodit će se prije ili kasnije to da ćemo ga progoniti jer on pun Duha i života neće se uklapati u naše stare, krute i pucanju sklone mijehove.