Kad sam još bila mlada i nadobudno pisala pjesme – mojoj je melankoličnoj duši najbliži bio ekspresionistički period njemačke književnost. „Weltschmerz“ (bol svijeta) bila je natuknica koja je zvučala intrigantno nadahnjujuća. Po njoj su čudesni i veliki pjesnici između dva rata stvarali nevjerojatno sadržajnu, tešku liriku. Tako sam željela osjetiti bar jednom taj „Weltschmerz“ pa da i ja budem sposobna napisati neki stvarno dobar sonet, zapanjujuć neki poetski uradak koji će potresti narode svojom zamamnom crnom poetskom bremenitošću.

Danas sam puno starija i shvaćam da Weltschmerz nije romantičan. To je onaj težak životni materijal koji ne nadahnjuje nego mase tjera u očaj. Akumulira se u duši, otežava udove, okiva srce i guši dušu. To je životni materijal kojega čak ni turobni pjesnici ne priželjkuju, ali koji ih nespremne zaskoči iz prikrajka, a poezija obično nastaje pred njihov teatralni oproštaj od svijeta.

Weltschmerz je materijal koji te pokriva dok gledaš slike musave djece izgubljene u potresu na Haitiju, ili kad se prisjetiš, kao po defaultu, onih drugih iz Darfura i sličnih tajanstvenih geografskih imena, koje su ovi prvi izgurali s TV dnevnika, a da im ni izbliza nije ukazana adekvatna pomoć, niti se ičim popravila njihova sudbina. To je kad se okreneš vedrijim temama, ovdje bliže,  a umjesto utjehe osjetiš očaj nad glavom jer ne znaš kako vjerovati ljudima, ako čuvari poduzeća koje postoji već desetljećima i po kojemu se Hrvatska pozna u svijetu (pa bilo i samo u onom kulinarskom) a koje je izvor života za tako velik broj njihovih sugrađana, braće i sestara po krvi – a krv, kažu, bi makar trebala biti jača od vode – kad dakle ti naši izabranici i visokodostojnici  takvo poduzeće bez milosti i savjesti smisleno unište, ubiju i raščerdaju da bi u svoju kolekciju dodali još koji BMW, jahtu ili neukusno namještenu, ogromnu vilu.
Ili Weltschmerz, to je onaj materijal, težak i crn, koji ti zakriljuje pogled kad se okrećeš  da ćeš negdje ugledati tračak nade, ali ga nema jer nitko nikome više ne pomaže, samo prodaje usluge; na mjesto vjernosti dolazi  koristoljublje kao prava ljudska vrijednost, dok ljudi namjerno i s uživanjem gaze pse na cesti i djeca iz zabave mačke šutiraju kao lopte, a očevi i sinovi jednako učiteljicama prijete pištoljima. To je kad ministri zdravstva proizvode bolesti, kako bi osobno zaradili na cjepivu, a onaj tko se usudi reći istinu bude tretiran kao veleizdajnik. Kad se na sve to doda da nitko ništa ne proizvodi, osim banaka dakako koje svoje „proizvode“ reklamiraju velikodušnim obećanjem da „ćete platiti kamate samo na iznos koji stvarno i koristite“ (a vi se pitate na koje ste to sve iznose koje ne koristite platili kamate, jer niste u toj velikodušnoj banci) i pokušavate bez novaca koje vam duguje država platiti im porez unaprijed; i kad bez plaće koju ste zaradili pokušavate preživjeti mjesec i platiti režije; te kad vam sa svih strana elaborira i ilustrira kraj svijeta u globalnom zatopljenju i ledenom dobu istovremeno i prijeti nuklearnom bombom ili Kine ili Irana.... To je taj Weltschmerz, a u njemu, nažalost, nema ništa romantičnoga niti išta lijepa i kreativnoga. Tu je samo beskrajna tuga i bol i nadasve koji nijemi krik u moru beznađa.

Kad me kao valovi u bijesnoj olujnoj noći zapljusne ta i takva bol svijeta potpaljena i nošena mojom osobnom, pa makar u tom silnom vrtlogu, malom boli, samo je jedno mjesto na kome doista mogu naći utjehu i osjetiti nadu: „ON je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 5).

Zato sa svakom novom godinom ja sve više cijenim korizmeno vrijeme koje me podsjeća da je Uskrsu prethodio križ i naoko beskrajna noć u kojoj je ipak Krist na se uzeo i tako u sebi iscijelio bol svijeta i moju osobnu bol.  Za svaku bol svijeta postoji nada Uskrsa. To tek mi pomaže ne samo nositi je, nego je iskorjenjivati – gdje god mi se, u ime Kristovo, za to ukaže prilika.