Sudstvo je došlo na zao glas.
Prvo zbog sporosti. Sudski predmeti se gomilaju. Uzalud neki umirovljenici-suci dobrovoljno dolaze pomoći. Uzalud se honorarno zapošljavaju neki suci. Uzalud se zapošljavaju mladi pravnici. Uzalud suci i sutkinje rade prekovremeno. Predmeta je sve više.
Drugi razlog je nemoć. Što vrijedi ako sud na vrijeme i ispravno presudi, kad nema organa vlasti koji mogu presude sprovesti u djelo. Između presude i izvršenja prođe mnogo vrmena. Osuđeni umaknu u neku od susjednih država. Neki se jednostavno ne odazovu pozivu vlasti, a nema ih tko privesti. Neki u međuvremenu iznađu kakve fiškalije, te obeskrijepe presudu. Neke presude zastare zbog sporosti. Negdje pak, osuđenici umru pa je svejedno hoće li se pravda izvršiti ili neće.
Treći razlog su greške i nepravde. Pogriješiti može i najpošteniji i najiskusniji sudac. Ako je pošten, priznat će da je svoje iskustvo stekao zato što je griješio pa je morao ispravljati i tražiti izlaz iz nesreća što ih je sam prouzročio. Neki su i zastrašeni, a neki – nažalost – nepošteni. Zbog
nepravednih presuda i zbog grešaka ljudi gube povjerenje u sudstvo.
Nije tako kad je riječ o Božjem sudu. Božji sud je drugačiji. Njegovo sudstvo ne kasni. On na vrijeme obavlja svoja suđenja. On je svemoćan. Zato može izvršiti svoje presude. Njegove su presude pravovremene i ispravne. On ih na vrijeme i dosljedno provodi u djelo. Gospodin ne griješi i nije nepravedan. Tako je pisao kralj David, koji je upravljao Židovima oko tisuću godina prije Krista (Psalam 19:10b-11):
Gospodnje su odluke istinite, sve su pravedne,
dragocjenije su od zlata, od mnogoga čistog zlata;
slađe su od meda koji teče iz saća.
Međutim, Božje odluke iznenađuju. Njegovo suđenje je savršeno, ali On ne želi suditi. Evanđeoska misao ide u drugom pravcu. Sasvim neočekivano, tamo (Ivan 3:17) piše: Jer Bog nije poslao svoga Sina Isusa Krista na svijet zato da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi.
Bog ne nudi sud. Ne nudi ni svoj sud. Otac nebeski je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta. Nije Ga poslao da spasi dobre ljude. Svijet je – kako piše apostol Ivan (1 Ivanova 2:16): . . . požuda tijela, požuda očiju i ponos života. To zna Bog. Zna to i Sin Božji. Ipak, svijetu Gospodin nudi spasenje, ne sud.
Zadivljeni smo. Čudimo se. Ipak, tako treba biti. Ali je Božje sveto Pismo sve zatvorilo pod grijeh – piše bogonadahnuti apostol Pavao – da se obećanje da onima koji vjeruju po vjeri u Isusa Krista. Bog je, dakle, obećao. On će učiniti što je rekao. On će spasiti one koji vjeruju u Isusa Krista. Umjesto osude darovat će im spasenje.
Kažeš da vjeruješ? Bog će te spasiti. On te već spasio, ako iskreno vjeruješ u Isusa Krista.
Gospodine, vrhunski vladaru nad sudnjim danom, Suče najpravedniji, hvala Ti što nam ne sudiš. Hvala Ti što nas spašavaš. Ti sve činiš na dobro Tvoje djece. Tako vjerujemo i tako Te proslavljamo:
Neka je slava jedinom Bogu:
Ocu i Sinu i Svetom Duhu.
Amen.