Budući da mnogi kršćani vole simplificirane doktrine, sve više ljudi s pravom spočitava kršćanima boga koji kao da je pao na glavu. „Zar vaš Bog stvarno veli: 'Uvrijedili ste me. Ne mogu to gledati. Evo vam sad moj sin, pa ga ubijte. Tek onda ću vam moći oprostiti!?'“ Stvari dakako nisu tako crno-bijele. Zadiru u sve pore ljudskoga postojanja i napose postojanja zla i njegovog utjecaja u svijetu. Ako Bog nije samo svemoćan i ljubav, nego istovremeno i istinit i svet i onaj koji respektira slobodnu volju ljudi, onda nakon ljudskog grijeha postoji samo jedan način da se obnovi odnos s ljudima, a to je kroz njegovu patnju i smrt. Kad Krist umire na križu, Bog umire.
Bit će lakše razumjeti ovo iz naše svakodnevice: Ako nas netko ošteti i učini nam zlo, odnos s tom osobom možemo obnoviti samo ako „umremo“ sebi – tj. zaboravimo svoju štetu i damo drugu šansu grešniku. Tko je to prošao, dobro zna koliko je boli i snage volje potrebno da se umre sebi. S druge strane, kad smo sami izvor patnje drugima, njihova nam se šteta ne čini pretjerano velika! Podrazumijevamo tuđe praštanje: „Kako mi ona ne može oprostiti preljub, ako mi je Bog oprostio?“ I Bog i drugi trebaju naprosto zaboraviti naše prijestupe.
I bolje još, kad nas preplavi zlo svijeta – nepravda, rat, loša politika - brzi smo prozivati Boga: Zašto to Bog dopušta!? Trebao bi stati na stranu slabih i obespravljenih i učiniti kraj nasilnicima, nepravednicima i zločincima! Dakle, s jedne strane, kad treba nas braniti, Bog treba stati na kraj zločestima; ali kad smo sami zločesti, naše grijehe treba zaboraviti!?
Nasuprot takvim subjektivnim, ljudskim logikama, Bog u Isusu pokazuje jedini mogući način nadilaženja grijeha. Njemu je jasno da svaki i svačiji grijeh uvijek donosi i zahtijeva nečiju smrt. Jedini način da se pobijedi je nečije dragovoljno odustajanje od sebe. Kad gledamo Isusovu patnju i smrt, onda gledamo upravo to Božje odustajanje od sebe – jer ne smijemo zaboraviti da je Isus Bog sam, a ne neka drugorazredna verzija božanstva.
Vjerojatno bi bilo najbolje da je Bog odmah i na licu mjesta kaznio prve ljude zbog grijeha prije nego li su upropastili zemlju. No, Božja je ljubav tražila način da spasi čovjeka i svijet. I već tisućama godina Bog nas uči da se za pravu ljubav mora patiti i umrijeti. Odnosi se grade kroz umiranje sebi. Tako Bog čovjeka kroz smrt na križu uči da je on dobar Bog, čijoj se ljubavi i namjerama može vjerovati. To je važna lekcija jer budi nadu u svijetu koji zbog ljudskog grijeha nije više samo dobar nego je i u velikoj mjeri i zao. Vjernici odlučuju isprobati Božju dobrotu prihvaćajući i sami put ljubavi i umiranja sebi.
Zato kršćanska kristološka doktrina nema veze sa svemoćnim božanskim zlostavljačem djece, nego je to doktrina o Bogu koji unatoč zla svoju božansku sferu ljubavi širi uzimajući na se beskrajnu patnju i smrt. Tako si odgaja ljude koji će u susretu sa zlom dobrovoljno i veselo odabirati dobro – pa i kad to znači izgubiti svoj život Boga i svijeta radi. Oni znaju da kod Boga takvoj smrti uvijek slijedi Uskrs i slava djece Božje.
P. Toma Magda