Hrvatska je dobila trećeg predsjednika u svojoj novoj povijesti. Profesor prava i glazbenik dobio je mandat da u sljedećih pet godina bude na čelu države kao predstavnik svih njezinih građana, ali i kao inicijator onih procesa koji će svima donijeti boljitak. Poznate su ovlasti predsjednika temeljem Ustava RH pa su se mnogi pitali čemu uopće glasati kad je riječ o funkciji koja malo što znači u društvenom ustroju naše zemlje. Iako to ne odgovara sasvim točno činjenicama, uz Ustavom propisane ovlasti, ukazuju se i neke druge mogućnosti u kojima predsjednik može dati značajan doprinos.

Ideološka polariziranost hrvatskoga društva morala bi konačno biti privedena, ako ne kraju, onda barem izdržljivom suživotu. Međusobna optuživanja iz suprotstavljenih tabora da oni drugi rade protiv Hrvatske, mogla bi se umanjiti kad bi počinjeni zločini na svim stranama bili procesuirani barem na simboličkoj ravni (jer je većina počinitelja ionako pokojna) i drugo, što mi se čini daleko važnijim, kad bi predsjednik kao moralni autoritet svake zemlje, pa tako i Hrvatske, inicirao i poticao najširu društvenu raspravu o katalogu nacionalnih vrijednosti. Što je to što jedni i drugi (ma kako se zvali) mogu usvojiti kao zajedničke vrijednosti? Što je ono što se, na različite načine, može i mora graditi? Oko čega ustrajati? Što to znači biti (politički) Hrvat(ica)? Nažalost često se barata kategorijama koje više zamagljuju nego otkrivaju, ali zvuče poput fanfara u uskom kamenitom kanjonu. Što primjerice znači domoljublje kad nam proteklih dvadesetak godina pokazuje da su najviše od svoga naroda pokrali oni koji su se najviše u taj narod zaklinjali? Usta puna domovine, a džepovi (nepravedno stečenog) novca.

Proces stvaranja takvog kataloga nipošto nije ni lagan ni kratak ali dugoročno gledano moglo bi stvoriti temelj izgradnje društva koje različitost svojega ostvarenja ne vidi u kategorijama neprijateljstva, kao što je to ponekad danas slučaj. Bilo je već pokušaja da se stvori takav katalog nacionalnih vrijednosti. Primjerice Središnji odbor Hrvatskoga svjetskog kongresa je u ožujku 2007. odaslao takav jedan apel hrvatskoj javnosti, ali bez odjeka. I jedna druga akademska institucija pred više je godina krenula sa sličnom inicijativom, ali i ona je zamrla. Apele 'izvana' hrvatska javnost ne čuje jer se iseljeništvo ipak doživljava na jedan specifičan način. Striktno akademski krug se isto tako ne čuje jer je, hermetičan u sebi, zatvoren za javnost. Interesantno je da Ustav u članku 3. navodi taksativno te vrijednosti (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav), ali bilo bi baš interesantno čuti koliko građana Lijepe zemlje zna za njih. Predsjednik, profesor, zna vrijednost obrazovanja kao i mukotrpnost tog procesa i baš bi se zato predsjednik države mogao pojaviti kao inicijator javne rasprave u kojoj bi se iskristalizirale one vrijednosti za koje su svi spremni živjeti. Umrijeti je lako, teško je živjeti pošteno, marljivo, zauzeto, odgovorno, predano učenju i napredovanju... Metode, načini i ljudi za njihovo ostvarenje su podložni promjenama, različitim interpretacijama i tu stranke imaju priliku i šansu sa svojim programima natjecati se kod birača. Ali vrijednosti jednoga društva nadilaze stranke i predsjednike.

U vrijeme kad nedostaje integrativnih društvenih faktora, predsjednik ne samo svojom osobom već i takvim potezima, može biti takav kohezivni faktor društva stvarajući platformu na kojoj različitost neće biti tretirana kao neprijateljstvo. Ideološka razdijeljenost hrvatskog društva naliči virusu koji se pritaji u organizmu i svoje razorno djelovanje nastavi kad mine opasnost (antibiotika). A mala zemlja kao što je Hrvatska naprosto nema vremena ni prostora živjeti od sukoba. Svaki čovjek je važan. Bude li predsjednik uspio stvoriti zajedničku platformu na kojoj se svaki (politički) Hrvat osjeća na svome otvaraju se neslućene mogućnosti pretvaranja Hrvatske u Lijepu kuću u kojoj je svima ugodno živjeti.