Iznimno, zbog ljetnog štimunga objavljujemo vijest o događanjima u Zadru u obliku priče:
Kad kontinentalac kaže: „Ljeto na moru“, prva je pomisao: sunce, nesnosne vrućine, dosadni komarci koji nesmiljeno kreću u noćne pohode na suncem opaljene i preplanule spavače.
Ali, kad nama, koji živimo u svjetski poznatome starome gradu Zadru, u srcu Dalmacije, i koji pripadamo obitelji nazvanoj začudnim, nebeskim imenom, „kršćanska“, značenje izričaja „Ljeto na moru“, dobiva potpuno drukčiji smisao. Za nas to znači puna crkva, premalo sjedalica, pomoćni stolci.
Ovo ljeto 2009. godine nije bilo iznimka. Novinar bi rekao: „Tražilo se mjesto više“, a mi kažemo: „Tražila su se mjesta više“. Kod nas je bilo Škota, Nijemaca, Švicaraca, Mađara, Slovenaca, onih iz BiH, Srbije…, te braće i sestara iz gotovo čitave Hrvatske. Bilo je i prijatelja.
„Naši Škoti“, kako ih od milja nazivamo, rado su viđeni. Oni nisu više gosti. Oni su, naprosto, naši. Svojim nas je dolaskom usrećio doslovce, brat Adam, pastor njihove baptističke crkve iz Helensburgha. Bila je tu Marion, Patricia, John, pa još jedan John i mnogi drugi. Uz uobičajena druženja nakon bogoštovlja, jednoga smo nedjeljnoga poslijepodneva imali svi zajedno „roštiljadu“. Naši su mladi u dvorište crkve iznijeli instrumente. Svirka i glasovi koje slave našega Gospodina ispunili su uske uličice što okružuju crkvu. Slučajni prolaznici usporili su svoj korak kako bi čuli i vidjeli što se to zbiva. Uistinu, bili smo jedno. Nije postojala nikakva zapreka: ni jezik, niti različiti stilovi oblačenja. Našim je licima odsijevala radost koja je brisala sve kulturološke i ine razlike.
Naš brat Miroslav dragovoljno je „našim Škotima“ stavio na raspolaganje svoje vrijeme i jedrenjak te ih „provozao“ punim jedrima modro plavim vodama Jadrana. Za njih koji dolaze iz kišovite, prohladne i maglom ovijene Škotske to je uvijek iznova poseban doživljaj.
Mladi Švicarci, njih tridesetak, koje je doveo brat Drago Šorl jedne su nedjelje vodili slavljenje. Neki su od njih dali svoje svjedočanstvo na temu: Božja čuda. Naoko uobičajenim i običnim prilikama i okolnostima, koje volimo pripisati sretnoj ili nesretnoj slučajnosti, oni su dali istinski nazivnik: Božje suvereno, providnosno djelovanje. Njihova su svjedočanstva bila poučna i upozoravajuća. One koji su ih čuli, a ne samo slušali, navela su na razmišljanje o tome kako volimo svojatati ono što nam ne pripada i pripisivati sebi dobre ishode životnih tijekova koje je, nedvojbeno, providio naš Gospodin u Svojoj suverenosti.
Popis braće i sestara iz Hrvatske koji su bili kod nas bio bi predugačak. Spomenimo samo neke: oni iz Zagreba, Međimurja (Čakovca, Belice, Mačkovca…), Karlovca, Duge Rese, Pakraca, Daruvara, Golubinjaka, Požege …
Neki su od njih odsjeli u „drvenoj kućici“ unutar dvorišta crkve. Nije to neka nabrzinu „sklepana“ dašćara, već brižno uređena kućica s klimom, kupaonicom, krevetima, s mogućnošću korištenja crkvene kuhinje. Na velikome crkvenome dvorištu ne nedostaje ni hladovine. Cijena „drvene kućice“ je doista ekonomska, vrlo niska, tako da je kućica puna kroz čitavu sezonu i dijelom u tjednima i prije i nakon one glavne, vruće ljetne sezone. Za rezervaciju iste mora se pobrinuti čim proljetno sunce pokaže svoje prve zrake.
Krajem mjeseca kolovoza i mi smo kao crkva bili ugošćeni u kampu Činta na otoku Ugljanu. Bilo nas je dvadesetak. Dočekalo nas je „mahanje“ ruku u znak dobrodošlice naših domaćina i njihova voditelja, brata Davida Dobutovića. Stolovi su bili prepuni svježe pripravljenih delicija. Sve po redu „domaće proizvodnje“. Od kulena, sira, vrućih fornetića i klipića, te pokoja kupljena salama. Nije manjkalo ni ohlađenih sokova, a niti kavopije nisu bili uskraćeni. Nakon upoznavanja, te razgledavanja drvenih, besprijekorno čistih i prigodno uređenih kućica u kampu, slijedilo je, neizostavno, kupanje. Voda je mamila svojom mirnoćom, ljeskajući se posipana niskom sunčevih vrućih bisernih zraka. Dok smo mi uživali u moru, naši su domaćini pripremili roštilj. Opojni miris morskih riba na gradelama i pljeskavica začas nas je namamio za pripremljene stolove. Dan je prošao prebrzo. Prije no što se nad morskom modrinom spustila noć, jedrenjak brata Miroslava hrabro je zaorao morsku brazdu i vratio nas u naš Zadar.
I za kraj, ono najvažnije. Smijemo li mi, „starosjedioci“ BC u Zadru biti ponosni, onda to jesmo zbog zapažanja i svjedočanstva naših gostiju – i braće i sestara i prijatelja koji dolaze. Oni svjedoče o toplini naše zajednice, o ljubavi i pozornosti kojom su primljeni, te o našim međusobnim odnosima. Naši osmjesi, zagrljaji i iskazivanje dobrodošlice nisu gluma, ili tek neko dobro naučeno ponašanje. Ne pravimo razlike između bogatih i onih manje bogatih. Lijepo ili manje lijepo obučenih. Ne pitamo za godine. Mi se ljubimo i tu Kristovu ljubav koja je u nama iskazujemo jednostavno, spontano i punim srcem.
To našu crkvu u Zadru čini kršćanskom, Kristovom crkvom.
Svaki onaj tko ne vjeruje, neka bude mudar kao Berejci, koji su sve što im je apostol Pavao govorio, provjeravali u Pismima.
O našoj crkvi u Zadru ne piše u Pismima. Ali, ona živi svojim punim životom, i u ljetnoj i van sezone, u ulici Put Nina 3, u Zadru. Dođite i provjerite. Budite i Vi mudar Berejac.