Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Knjiga Otkrivenja je posebna knjiga. Mnogi su obuzeti njezinim apokaliptičnim stilom i žanrom jer apokalipsa intrigira ljude. Svi smo znatiželjni što će nam donijeti sutra ili prekosutra. Ne moram reći kako je to za mnoge zamka jer svaki biblijski žanr ima svoj ključ odnosno principe tumačenja i ako se oni ne poznaju i ne poštuju svašta se krivo može iščitati ili učitati u Riječ Božju. Ivan apostol piše knjigu otkrivenja dok se nalazi u progonstvu na otoku Patmosu i namjerno se koristi šifriranim riječnikom da razumiju samo oni kojima je poruka namijenjena. No kako je Božja Riječ univerzalna i relevantna za sva vremena, istine opisane u tim viđenjima itekako imaju veze i s našom današnjicicom. 

Opširnije...

U više je navrata i na više načina Bog nekoć govorio ocima u prorocima; u ove posljednje dane progovori nam u Sinu, koga postavi baštinikom svega, po kome i svjetove sazda. On, koji je odsjev Slave i otisak njegova bića, sve nosi svojom silnom riječju; pošto izvrši očišćenje od grijéhā, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko veći od anđela koliko je uzvišenije no oni baštinio ime.' Heb 1.1-4

'Govor u prorocima' je bio govor živih ljudi svojim suvremenicima. Zašto su proroci govorili? Zašto su bili slani? Biblijska priča o čovjeku je priča o velikom nesporazumu. Ali istovremeno i priča o Božjoj ustrajnosti da se taj nesporazum prevlada. A za sporazum je potreban razgovor, dijalog. I o tome je riječ. Riječ je o Riječi, o Bogu koji govoraše u prorocima, koji govoraše u Sinu. Nama ostaje pitanje: govori li i danas? Vratit ćemo se na proroke. Danas, na Božić, razmišljamo o Sinu i njegovu mogućem govoru danas.

Opširnije...

Na rubu slikovitog gorskokotarskoga gradića dugo već stoji raspelo, obično, na prvi pogled nekako neugledno. Zastire pogled na baju krupnog otpada koja stoji postrance, a otvara vidik prema njivama i šumama. U nečemu je ovo raspelo ipak posebno: na pomalo predimenzioniranom trolisnom križu Isusov je lik dodatno pričvršen ogromnim klinom koji mu prolazi doslovno kroza srce. Vjerojatno su lik gorski vjetrovi vremenom rasklimavali, a zimi ga težina snijega i leda opasno njihala. I dosjetio se neki spretni crkvenjak ili angažirani laik da ga grubo dodatno pričvrsti, više apokrifno nego evanđeoski, kako nitko i ništa više ne bi moglo Isusov lik odvojiti od križa. Čak ni rimski vojnik s kopljem ne bi tu više imao posla.

Opširnije...

Nedavno uđoh po djecu u vrtić kad začuh glasić nekog malenoga gdje viče na sav glas: » On nema mamu! Njegova je mama mrtva!» Muk. Ova izjava duboko me pogodila a potom sam shvatio kako naša djeca zapravo grade svoj obrambeni mehanizam. Moj je sin odgovorio:» Imam mamu, ona je u mom srcu!» Onaj prvi imao je majku ali ga je ona konstantno zanemarivala. Tješio se kako moj sin nema majku jer se i sam tako osjećao.

Majčinstvo je danas izobličeno, često puta nakazno! Dobiva se dojam da majka može biti svatko, ipak jedan me potresni biblijski zapis pogađa iznova kad god čitam kako mudri Salomon donese presudu u korist majke koja žrtvuje svoje pravo na posjedovanje djeteta kako bi spasila život tog istog čeda. Ovaj zapis veliča mudrost darovanu od Boga, veliča Izvor mudrosti, ali i progovara o ljudskom poimanju majčinstva. Suviše je dokazivanja i svojatanja prava na majčinstvo a pri tomu se ne spominje ono istinsko majčinstvo koje proizlazi iz Božjeg srca, koje nesebično daje i okuplja djecu «kao kvočka piliće svoje». Djeca su prepuštena sama sebi ili televiziji a majke prebivaju na ulicama s prijateljicama, na kavi, na kompjuterskim igricama, u trgovinama ili na fitnesima. One nemaju vremena ili često ne pronalaze vrijeme za djecu ali se diče majčinstvom i pri tome često omalovažavaju mnoge majke, o omalovažavanju očeva neka i ne govorimo.

'Nemojte dijete prepoloviti, dajte ga onoj ženi radije nego da ga presiječete!», odzvanja majčinski krik za djetetom dok se ona druga zadovoljava i sa polovicom mrtvog djeteta, samo neka ga ima!'

Pitam se koliko samo djece u vrtićima danas imaju majke ali se čini kako ih zapravo nemaju? I, pitam se koliko u crkvama danas sjedi majki koje svoju djecu dijele napola sa svojim karijerama, pedikurama i frizurama, prijateljicama, poslovima i pravom na slobodno vrijeme opuštanja? Koliko djece danas bez zagrljaja najbližih usne i koliko djece u našim susjedstvima ima majku kao da je nema? Pitanje se jednako odnosi i na očeve koji kao da nisu u ovoj priči bitni!

Prije nekog vremena prođoh s najmlađim sinom pored kofera gitare koju je njegova majka svirala u dječjoj sobi kad je maleni bio točno dvije godine. On nakon godinu dana bez istog tog gitarinog zvuka i topline majčinog zagrljaja, pomno promotri kofer i navijesti kako je to mamina gitara. Ona je svirala svom sinu!

Uistinu, majka je velika kad se njezina ljubav i požrtvovnost nastane u srcu djeteta. Bila majka blizu ili daleko, ona je utjelovila majčinstvo Božjeg srca kad je sebe predala u službu povjerenim joj pilićima.

Moji sinovi danas nemaju zagrljaj majke ali osjećaju da ih ona voli! Znaju da se raduje što su na koncertu odsvirali odlično ili osvojili medalju na olimpijadi. Znaju da je njihova majka ponosna što su baš oni njezini sinovi! Zato joj za ovaj majčin dan izrađuju cvijeće od papira i čestitke. Ona ga neće pomirisati niti ih zagrliti ali oni će znati, u srcu, voli ih majka!

Kako bi bilo divno da svako dijete koje susretnemo može u srcu znati da ga volimo majčinskom ljubavlju, ne želimo ga podijeliti, ni sa čime prepoloviti već ga blagosloviti!

I reče Salomon: « Nemojte nauditi djetetu nipošto! Dajte ga ovoj ženi, ta ona je prava majka!»

Tko je dakle danas ta prava majka?

Timothy-Ivan Špičak

Razmišljam o hrvatskim tradicijama koje moguće koče naš napredak, pa mi se učinilo da imamo vrlo malen broj odraslih ljudi. Mnogo je onih koji se daju lako povesti za svakim vjetrom emocija, mode pa i za raznim manipulatorima. Odrastanje nam je, čini se, veliki problem. Fizički, 'djeca' sa 25, 35 i 50 godina nesposobna su za odluku na brak i žive u roditeljskoj kući, odnosno roditelji za njih privređuju. Pa čak i ako se ožene, još uvijek odlaze k mami na ručak, podrazumijevaju baka servis i ne smatraju da bi bilo što trebali doprinjeti u kuću. Problem nije samo djece – zapravo, i roditelji potiču takvo ponašanje u kome se ništa ne mijenja, ne postavljaju se pitanja i ne mijenjaju se stvari. U usporedbi s nekim drugim nacijama, mi smo u načelu neodrasla nacija, pa se ne trebamo čuditi da nam ide, kako nam ide. Malodobni, neodrasli su ljudi kojima se lako manipulira, pa su cijelog života podložni ljudskim igrama, nikad se nikamo ne kreću, i ništa ne postižu. Kad imamo takvu naciju – nije čudo da nam se čini da smo na vrtuljku!

Biblija ima mnogo za reći o nužnosti odrastanja i preuzimanja odgovornosti za svoj život i postupke. Na početku svog evanđelja evanđelist Marko opisuje kako je Isus pozivao svoje učenike: Kad pođe malo dalje, opazi Jakova, Zebedejeva sina, i brata mu Ivana gdje u lađici krpe mreže. Odmah ih pozva. Oni ostaviše svog oca Zebedeja s najamnicima u lađici i pođoše za Isusom.' A malo dalje, u sažetku, Marko dodaje: Postavi Isus ovu Dvanaestoricu: Šimuna, što mu nadjenu ime Petar, Jakova Zebedejeva i Ivana brata Jakovljeva, koje nazva Boanerges – što znači sinovi groma...

Dvije su zanimljive male stvari koje valja zapaziti u ovom tekstu relevantne za našu današnju misao: Na Isusov poziv Zebedejevi sinovi ostavljaju svoga oca; I Isus ih naziva Sinovima groma.

Poštivanje roditelja važna je Božja zapovijed, ali moramo definirati poštivanje. Poštivanje ne znači: dopusti roditeljima da te vječno tretiraju kao dijete i za tebe privređuju, hrane te i oblače, ali i da za tebe donose odluke. Ako treba odrasti, dijete mora početi djelovati prema svojim darovima i nahođenju te biti odgovorno za svoje postupke.

Odrastanje je emocionalno važno. Neodrasli ljudi puni su frustracija i negativnih osjećaja koje iskaljuju oko sebe i tako čine štetu. Iako je vjerojatno 'lakše' ne odrastiti i pustiti da te mama hrani, a tata ti kupi BMW-a i otvori firmu u kojoj on radi, takav život je na duge staze strašno kontraproduktivan, jer nikamo ne vodi. Bog nema unuke, netko je dobro primijetio. Važno je za svako dijete da odraste i postane samostalno i odgovorno za svoj život.

Zato je važno da su Zebedejevi sinovi postali Sinovi groma. Ne možeš biti Sin groma dok se držiš za maminu suknju. I bez obzira što svijet rekao, Sinovi groma se ne pozanju po skupim igračkama i nasilju, nego po onome što iza njih ostaje za napredak svijeta.

Ima moj punac uzrečicu svog negdašnjeg šefa u Njemačkoj, a ona glasi: 'Wenn kaum vorne noch hinten einer ist! Slobodno prevedeno to bi značilo: 'Ja sam sve sam stvorio i sam za sve brinem, a ne mogu se osloniti niti na sina koji ide za mnom.' Vjerojatno je to jedna od ljudskih pretpostavki koja se ne dovodi u pitanje. Uspješni i bogati ljudi su sposobni i vrijedni divljenja i hvale, pa i samohvale, ako tako hoćete.

No, koliko god Biblija govorila o lijenosti kao poroku pa čak do te mjere da kaže kako onaj tko ne radi ne treba ni jesti, Isusov nauk se žestoko suprostavlja ideji self-made man-a, tj. čovjeka koji je sposoban vlastitim snagama uređivati svoj život.

Zanimljivo je pogledati dva evanđeoska događaja u kojima Isus zbunjuje svoje slušatelje. U prvom, Isusu dolazi uspješni mladi čovjek, moguće čak i političar neke vrste. Uz to što je bogat, on je čini se i vrlo moralan, jer kad mu Isus nabraja zapovijedi kojih se treba držati, on kaže da ih je SVE držao od svoje mladosti. No, Isus vidi dublje i postavlja mu jedan težak uvjet: onda još samo jedno trebaš učiniti da imaš život vječni – idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima! Mladić se na to okrene i ode žalostan, jer je bio vrlo bogat. Isus je ukazao na temeljni problem tog navodno pobožnog čovjeka – Zakon se, kazat će Isus, može sažeti u samo jednoj zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameću svojom, i bližnjega svojega kao samoga sebe. A bogati se mladić pouzdavao u svoje bogatstvo više nego u Boga i sebe volio daleko više nego ljude oko sebe.

S druge strane, Isus kao primjer stavlja udovicu koja je nakon što su bogataši napunili hramsku blagajnu dobrovoljnim prilozima, onamo spustila svoja dva novčića. Opet su učenici zbunjeni – pa ona je dala zanemarivo malo! Tko si može pomoći s tim novcem za koji se moglo kupiti hrane tek za jedan dan? I opet Isus spušta naš pogled ispod površine. Ova je udovica dala sve što je imala i od čega joj je ovisilo preživljavanje sljedeći dan. Ona je time pokazala vjeru u Boga i ljubav za ljude. Vjerovala je da njen život ne ovisi o ta dva novčića, nego o milosti Božjoj.

Nasuprot onome što često čujemo, ova dva događaja nisu tu da se bogatstvo ocrni kao porok i da se, romantično kao u narodnim pjesmama, uzdigne siromaštvo! Ovdje se radi o vjerovanjima i motivima koji pokazuju, i kod bogatih i siromašnih, pokreće li ih vjera u Boga, pa stoga i ljubav prema bližnjemu, ili su unatoč svojoj pobožnoj vanjštini vođeni sebeljubljem.

I siromaštvo i bogatstvo izazov su kojim se mjeri naša vjera u Boga. Jesmo li svjesni da ništa što imamo nismo stvorili sa SVOJIH deset prstiju jer i oni su nam dani od Boga? Ako je tako, sve što imamo dano nam je kao zadaća za korist Božjega svijeta, imali malo ili mnogo. Život se zadobiva već sad povjerenjem u Božju milost. Koliko je ljepši i korisniji život i bogatih i siromašnih, ako se mogu prepustiti Božjoj milosti do te mjere da mogu dati sve.

Dragi čitatelji, želim Vam da s tim pouzdanjem možete danas raditi svoj posao – svjesni da je dobar Bog koji nam želi dati život u izobilju.

p. Toma Magda