Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Oglasilo se Nebo jer vapaj se iz boli uzdigao odozdol...
Priđe vrijeme da  na svijet, gle, među prah siđe On...
Veličanstven svoj On ostavi dvor...
Iz prostranstva siđe, ponizno, na zemaljsko pokvareno tlo..
On koji od čovjeka jednog, divno, sav ljudski izvede rod... 
On, bez kojeg ne pada kiša, ne sijeva i ne tuče grom...
On bez kojeg istinski čisto ne postoji dobro...
Da, On koji jači je no bilo koje zlo...
Da, siđe Onaj koji je vid slijepcima vraćao, hrome i mrtve dizao...
Koji je Sol, Svjetlo, Put, Ljubav, Istina, Život, Sloboda – bio i ostao!
On, kojeg uhvatiše jer ne htjedoše vjerovati 
da pred njima stoji potpun čovjek, a i živi Bog...
On, koji stvori i trn i drvo i čavao i te ruke što ga pribiše na brdu
što  zove se Golgotom!
Da, On, kojeg ni smrt ni tama zadržati nisu mogle 
ni sa svom snagom svojom zlom!
Jer On... On je uskrsnuo!
Da, On koji i danas čini isto...
Koji i danas hoda ovom suznom dolinom
I kuca na vrata tvoga srca ne bi li u nj ušao,
ne bi li grijeh oprostio, ako bi ih odškrinuo...
Ne bi li tko od mrtvih iz praznine ustao...
Samo ako bi Ga srcem zvao...
Učini to, čovječe, prije nego bude kasno...
Prije nego te ponos pobijedi i dokrajči...
Prije nego sav problijediš pa se nad tobom začuje zvon:
Din – don! Din - don!'
Pa, gle, pred Njegov svet i pravedan ti stupiš tron –
tako siromašan, bos i sasvim...sasvim gol...
Koji će tvoj onda biti odgovor?
Koje ćeš Mu to svoje predstaviti dobro
kad te samo jedno bude pitao:
Što si učinio s mojim Sinom? 
Što si učinio s mojim najvećim blagom i najvećim Darom...?
Zato, obuci se.. obuci se, čovječe!
Bolje da začuje se nad tobom onaj drugi,
onaj mnogo svečaniji: Din – don! Din – don!                  

Matej nam u svom evanđelju opisuje trenutak kada mu Gospodin Isus osobno upućuje riječi: „Hajde za mnom!“ Bez razmišljanja on ostavlja svoju carinarnicu i kreće za Isusom. U svojoj kući organizira prigodnu feštu na koju poziva svoje prijatelje carinike i ostale grešnike, kako ih etiketira tadašnja farizejska religijska krema, i eto nove provokacije za ćudorednu policiju – Isus sjedi s njima za istim stolom. Sjediti za istim stolom i objedovati značilo je dijeliti zajedništvo sa sustolnicima, u ovom slučaju s onima koji su smatrani  obredno „nečistima“, nepodobnima za druženje. Isusov odgovor je jednostavan i otriježnjujuć. „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike nego grješnike. Isus zapravo odgovara citirajući starozavjetnog proroka Hošeu 6. poglavlje, 6. redak: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“ To nije jedino mjesto, gdje Matej citira Isusa koji se obraća farizejima tim riječima. Nekoliko poglavlja kasnije ovako govori: „da ste shvatili što znači riječ: 'Više volim milosrđe nego žrtvu', ne biste osudili ovih nedužnih.“
 
Isus uporno slijedi starozavjetne proroke koji su ljude neumorno pozivali na povratak Bogu i njegovom Savezu.  Oni su zdušno upozoravali na lažnu religioznost, na varljiv osjećaj sigurnosti zbog božanskog izbora tog naroda. Proroci su ukazivali na uzaludnost obdržavanja različitih svetkovina, za ljude koji život provode daleko od onoga što predstavlja bit Saveza s Bogom.
 
25. poglavlje Matjeva evanđelja povezuje sve ovo u cjelinu. Isus govori kako će na apokaliptički Sudnji dan kriterij biti djela milosrđa učinjena zbog vjere u Krista onim najmanjima, gladnima, progonjenima, bolesnima i potlačenima s kojima se Krist osobno identificira. Budući da je Bog ljubav, nema drugog načina da pokažemo kako ga poznajemo, osim djelima ljubavi.   
 
Tamo gdje nedostaje pravog bogoštovlja koje dolazi iz iskrenog i poniznog srca, tamo će biti mnogo religije, mnogo ispraznih izvanjskih činā, ali će nedostajati konkretan iskaz milosrđa. Bojim se da često pravu, božansku ljubav ili „milosrđe“, kako kaže naš biblijski odlomak, reduciramo na skup pravila koja se lako kontroliraju i manipuliraju, što naš tekst naziva „žrtvom“. Muči me što kao deklarirana kršćanska zemlja, mnogo raspravaljamo o manje važnim stvarima i silnu energiju trošimo na površnu, ali uljuljkujuću religioznost. Istovremeno slabo brinemo za male, gladne, bolesne, obespravljene, potlačene, nezaštićene, ostavljene na milost i nemilost bogatih i moćnih. 
 
U svemu tome treba uočiti paradoks. Krist, utemeljitelj kršćanstva nije se dodvoravao velikim i moćnima. On je odabrao stranu i još uvijek se identificira s malima i marginaliziranima. Kao kršćani to ne bismo smjeli zanemariti. Kao kršćansko društvo, trebali bismo se prepustiti izazovu i isprobati ne bi li povratak na milosrđe i djelatnu vjeru bio pravi izlazak iz svekolike krize u kojoj svi grcamo – na ovaj ili onaj način. 

Što da čini pravednik kad se ruše temelji? Pita se kralj David u 11. Psalmu. To je pitanje i danas, 3000 godina kasnije i te kako aktualno. Cijeli je svijet nedavno potresla žestoka financijska kriza a kao posljedica, srušile su se mnoge međunarodne korporacije a sve je zemlje zahvatila recesija koja je bila uzrokom pada zaposlenosti i proizvodnje, pa su se po domino-efektu srušili temelji egzistencije za veliki broj običnih malih ljudi. Svijet je potresen i globalnom ekološkom krizom: ekonomski divovi uništavaju okoliš za osobni dobitak, a znanstvenici upozoravaju da se topi zemljin ledeni pokrivač. Bijesne oluje doslovno ruše gradove. Da ne govorimo o ekološkoj katastrofi ovih dana u nama susjednoj Mađarskoj.

Ako i možemo na trenutak zaboraviti temelje svijeta i nekako se nadati da nas neće stići što je stiglo druge narode, ne možemo se oteti dojmu da su mnogi temelji poljuljani i u našoj zemlji. Kažu međunarodni stručnjaci da nismo ni blizu izlasku iz krize. Kažu nam da je gora od nas u Europi jedino još Grčka. Mnogi su se životi žestoko protresli zbog toga stanja.

Mi, koji svoj pogled uzdižemo iznad ovog čisto materijalnog i egzistencijalnog i čujemo onu Isusovu da čovjek ne živi samo o kruhu, tj. da je i duhovno biće, prepoznajemo strašan potres temelja moralnosti i ljudskosti koji donosi ruševine na svakoj razini života: od osobne do institucionalne. Kao da se izgubio osjećaj, pa i sama ideja, da su vjernost, iskrenost, požrtvovnost, ljubav, poštenje i tome slično vrijednosti uopće, ako su već nedostižne. Nadomjestile su ih bezgranična pohlepa za novcem i sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba bez obzira na to što misli netko drugi. Stoga današnjem čovjeku nitko ne može predbaciti niti licemjerstvo. On se hvali svojom nevjerom, pohlepom pa čak i neznanjem i izlaže ih javno s ponosom. Ta konačno, sve je relativno: zašto onda njegovo neobaviješteno i nemoralno mišljenje ne bi bilo bolje od starih takozvanih ideala?

U takvim okolnostima nije čudo da su ljudi dokazano uplašeni i depresivni i pitaju se što im je činiti kad se temelji ljuljaju?

Naš je psalam odgovor na to pitanje i on oslikava dvije mogućnosti u egzistencijalnoj krizi: pokušaj bijega ili vjera u Boga.

David ne nalazi rješenje u bijegu od problema, nego naprotiv u Bogu koji je vjeran. Naime, naš život i naš napredak nije ovisan o temeljima zemlje nego o Bogu koji nad svima kraljuje. Zato David i započinje ovaj Psalam izrazom vjere: Gospodinu se utječem! Nakon neizbježnog pitanja „Što da učini pravednik?“ David podiže oči prema onim neizmjernim stvarnostima koje zasjenjuju sve ove događaje.

Što vidi? Kralj nad kraljevima je na svojemu prijestolju, nije u bijegu, nije negdje u inozemstvu. Njegovo prijestolje ima temelje koji se ne mogu uzljuljati. Slično iskustvo ima i prorok Habakuk koji će reći:

Hab 2,19 20

Ali je Gospodin u svojem svetom Hramu:
nek' zemlja sva zašuti pred njime!

Što radi Bog dok su njegovi pravednici u opasnosti? Strpljivo gleda, motri, proniče ljude. Bog nije inertan nego strpljiv i daje priliku i dobrima i lošima da pokažu od kakvog su matreijala. Svakako će pravedno postupiti kada dođe vrijeme. Ono što David u konačnici vidi, je da nema čovjek zadnju riječ već pravedni Bog. On je jednako prisutan u svom svetom hramu ali i na zemlji. Time što se okrenuo Bogu koji vlada i sudi svijetu David je opremljen pravim krijterijem kojim može ispravno procijeniti svoju situaciju.

Božja pravednost je odgovor na strah i frustraciju koje donosi naše pitanje s početka. On će svoje zaštiti i dati im mir i onda kada se sve drugo ljulja.

Kamo god se okrenuli, mediji nam nameću ovakva pitanja kao životno bitna: što moram činiti da bih bio bogat, uspješan i lijep? Tjeraju nas da učinimo sve kako bismo postigli te visoke standarde i obećavaju nedodirljivost, spas od života. Ja bih ipak ustvrdio da su ta pitanja, kad bolje razmislimo, zapravo nebitna za spas. Dakle ostaje samo jedno pitanje koje je bitno: Što mi treba činiti da se spasim?

U Djelima apostolskim, u 16. poglavlju, vidimo situaciju u kojoj to pitanje postavlja grubi, priprosti tamničar. Epilog je to priče u kojoj su Pavao, apostol, i njegov suradnik Sila na svom misijskom putu stigli u Filipe, vrlo važnu rimsku koloniju u Makedoniji. Propovijedajući evanđelje stvorila se oko njih mala skupina vjernika, ali je Pavlu svakodnevno na putu prema bogomolji dodijavala neka ropkinja opsjednuta vračanjem. Vikala bi: „Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.“ Nemamo vremena ovdje objašnjavati zašto je Pavla to smetalo kad je govorila istinu, ali to nije i poanta priče. Bitno je da je činom oslobođenja te žene, Pavao prekinuo biznis njenim gospodarima kojima je pribavljala veliku zaradu. Bijesni na Pavla i Silu predali su ih na sud gdje su bili išibani i bačeni u tamnicu. Tamničar ih je kao opasne kriminalce dodatno okovao u klade.

Pavao i Sila mole u tamnici i molitva se pretvara u pjesmu slave Bogu, a rezultat je potres koji otvara sva vrata tamnice i zatvorenicima spadaju okovi. Tamničar je u očaju jer je naravno mislio kako su svi pobjegli. Nije bilo isprike, čekala ga je smrt, pa je htio sebi presuditi. U trenutku kad je podigao mač povikao je Pavao: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo svi ovdje!“ Tad je tek shvatio tamničar da je njegova situacija još mnogo opasnija. Cijelu je stvar pokrenuo Bog u obranu svojih slugu! A on, Tamničar, držao je u zatvoru Božje ljude! Ipak, Pavlov mu usklik daje nadu pa zato postavlja životno pitanje: „Gosopodo, što moram činiti da se spasim?“

Čovjek takvo pitanje ne može postaviti bez svijesti o vlastitoj izgubljenosti i potrebi da iziđe iz mraka. To je trenutak kad čovjek shvaća da ne zna i ne može sam izbaviti svoj život. Ovo pitanje ukazuje na nadu spasenja usprkos svakom nadanju. To nisu pregovori o najboljim uvjetima predaje. Ovaj tamničar ne traži argument za neku intelektualnu raspravu, nije radoznao i ne špekulira već svim srcem traži odgovor na jedno jedino pitanje života i smrti. Ne može se spasiti po vlastitim pravilima ili djelovanjem. Njegove su ga sposobnosti, odnosno nesposobnosti dovele u ovo stanje. Sada netko drugi postavlja uvjete a on ih treba izvršiti.

Dramatičan, neugodan i težak trenutak u tamničarevu životu, razrješava Pavlov odgovor: Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom. Kakav veličanstven trenutak koji je svojim svjetlom rastjerao tamu propasti i donio novi život. Sasvim jednostavan ali beskrajno težak uvjet: bezuvjetna vjera u Božje spasenje po Kristu. U moru pitanja koja nam se nameću kao bitna, tamničarevo je pitanje do danas ostalo jedino životno važno pitanje. Kako ćemo se spasiti kad naš život uđe u slijepu ulicu, a ući će svakako prije ili kasnije? Sasvim je jasno da nas izbaviti neće ni uspjeh, ni ljepota ni bogatstvo. Kao i za tamničara, Božja je punuda spasenja u Kristu jedina prava šansa.

Kažu da je središnji stih Biblije: 
 
'Bolje se Jahvi uteći 
nego se uzdat u čovjeka' Psalam 118.8 
Kojeg čovjeka? Svakog čovjeka! Drugog i sebe. Kad su sinovi Izraelovi zauzeli Jerihon i Aj k njima su došli Gibeonci koji su u strahu za vlastiti život, na prijevaru uspjeli sklopiti savez o nenapadanju s Izraelom. Gibeonci su se tako obukli i opremili da su svojim izgledom odavali dojam da je riječ o ljudima koji dolaze iz daleke zemlje. U Jošui 9.14 čitamo: 'I povjerovaše im ljudi po putnoj opskrbi, ne pitajući Jahvu što će im reći. Jošua uglavi s njima mir...' 
 
Događaji opisani u Jošuinoj knjizi obiluju motivom: 'pitali su Jahvu... Jahve odgovori i vodi narod svoj.' A sad nisu pitali nego su se oslonili na zdravu pamet i na ono što je bilo očigledno i, napravili grešku. Ne treba ni reć da je savez sklopljen s Gibeoncima bio na štetu Izraela . 
 
U Izrekama 3.5 čitamo: 'Uzdaj se u Jahvu svim srcem, i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.' 
 
Pitati Boga za savjet! To je ono što današnjem čovjeku izgleda nepotrebno i čak što više, ponižavajuće. Oči kažu: suhi kruh je znak da su dugo na putu. A što kaže onaj koji vidi stvari onakve kakve jesu, a ne onakvim kako se čine? 
 
Interesantno, nigdje se ne kaže kako je Bog odgovarao na njihove dvojbe, ali je to očito činio tako da su se njihove dvojbe pretvarale u izvjesnosti. Ovo je važno jer naša sklonost gotovim, instant odgovorima, načelima, principima mora biti zamijenjena 'otvorenim srcem' koje ne pristaje na recepte, već je uvijek spremno čuti živi Božji glas i po njemu se ravnati. 
 
Možemo li ipak reći neku o tome kako Bog govori danas? Uz Riječ koja nam svjedoči o (a) iskustvima naših prethodnika koji su hodili s Bogom i (b) vječnom Božjem naumu sa stvorenjem, mi ljudi koji hodimo prašinom ove zemlje trebamo i živu riječ koja će nas voditi u konkretnosti naših života. Puno je pitanja na koje ne nalazimo lake odgovore, posebice zato što svojim životima želimo proslaviti Boga time što ćemo vršiti njegovu volju. 
 
Tako Pismo svjedoči: 
 
- s Mojsijem je Bog u Svetinji razgovarao kao s prijateljem: 'A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Jahve s Mojsijem razgovarao. 10Videći kako stup oblaka stoji na ulazu Šatora, sav bi se narod tada dizao i svatko bi se duboko klanjao na vratima svoga šatora. 11Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem.' (Izl 33.9-11)
 
- Urim i Tumim; Na svećenikovu su se naprsniku nalazila dva kamena, Urim i Tumim. Iako iz Pisma ne znamo detalje, bio je to jedan od načina na koji su Izraelci saznavali Božju volju: 'Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka.' 1 Sam 28.6; 
 
- kocka; izbor Mateja apostola (Djela 1.26)
 
- snovi i/ili viđenja (Pavao u Maloj Aziji na putu za Makedoniju – Djela 16.9 i apostolo Ivan na Patmosu) 
 
- životne okolnosti; unazad vidimo da nas je Bog vodio
 
- neki svjedoče o glasu koji su čuli
 
- 'tihi glas' u savjesti, duši, srcu koji nas nuka.
 
Bog ima načina da nam progovori i vodi nas kad je naše srce otvoreno za njega, kad očekujemo od njega Riječ. 

Reče netko: 'Živimo danas u nepodnošljivoj zbrci , bez daha kao u temperaturi' i riječ odmor spada među one nevjerojatno atraktivne, ali često nedokučive pojmove. Vrijeme je godišnjih odmora – i ako spadate među mnoge koji si odmor ne mogu priuštiti ili pak i među one koji si mogu priuštiti putovanja, ali su zaključili da ih ona ipak više umore nego odmore, evo prijedloga za odmorom duha, duše i tijela, koji je financijski izvediv na bilo kom mjestu – iako za ljudsko iskustvo nije nimalo jednostavan.
 
Isus je rekao: 'Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti' (Mt 11,28), a poznati kršćanski pisac Richard Foster u svojoj knjizi 'Molitva: ili kako naći pravi dom svom srcu' uzima ovaj biblijski redak kao temelj za koncept 'molitve odmora'.
 
Bog u svom stvaralačkom činu nakon šest dana uvodi Šabat, dan odmora. To nije samo neki povremeni predah koji si ljudi mogu uzeti od posla. Sedmi je dan poziv na potpuno povjerenje u Boga da će se stvari odvijati i dok mi ne radimo, jer on brine za nas. Zato, se povremeno možemo i trebamo prepustiti 'svetom neradu' (ili kako su to stari molitveni znalci nazivali 'otium sanctum'). Smijemo ući u Božji počinak, kako nam govori pisac poslanice Hebrejima. A taj nerad uključuje i sastoji se od molitve. Nekako smo navikli misliti da je molitva 'aktivnost' kršćana po kojoj oni pokreću Božje srce. Molitva je težak rad: moramo preispitati svoje srce, moramo naći prave i dostojne riječi i tome slično. Iako, naravno, lijepe i aktivne molitve imaju svoje mjesto u crkvenom životu, smijemo se povremeno povući u osamu i nerad – da tako kažem - molitve odmora. 
 
To je molitva u situacijama kad je buka i zahtjevnost okoline tolika da više i ne znamo što bismo molili i naša molitva je samo uzdah premorenih i pretovarenih, skup riječi, koje možda niti nemaju smisla. Dobra je vijest da smijemo doći i s takvim molitvama i sjesti  Bogu u krilo, osjetiti njegov očinski i spasenjski zagrljaj i čuti njegove riječi u nama. Nema boljega odmora od toga kad svjesno i bez zadrške smijemo biti Božja djeca povjerenja potpuno usmjerena na njega.
Zato, ako smo umorni i natovareni, odlučimo se za molitvu odmora. Možemo početi  tako što ćemo jedan dan provesti s Bogom daleko od rutine i televizora: povucimo se u osamu nekog tihog mjesta – nekoj klupi u neprometnom parku; nekoj omiljenoj fotelji kad nitko nije kod kuće – i prepustimo se tišini Božje prisutnosti bez potrebe da gledamo na sat, bez dnevnog reda i prisile (nekad je dobro tome danu pridodati i post, tako da ne moramo misliti niti na hranu). Ne trebamo ništa raditi. Ne trebamo ništa govoriti. Ne trebamo se zamarati formama. Trebamo se primiriti, opustiti i slušati. A  Bog će po svom obećanju poravnati naše misli i presložiti prioritete. Otpast će od nas bremena nebitnih stvari koje nas muče i osjetit ćemo silu Božje prisutnosti i snage.