Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Ako se okrenemo oko sebe i osluhnemo malo retoriku ljudi vidjet ćemo ono što kod sebe rijetko prepoznajemo. Rijetko nalazimo ljude koji su zadovoljni, a nezadovoljnike se lako podijeli u dvije grupe. Tu su, s jedne strane, oni koji nariču za dobrim prošlim vremenima. Oni drže i gaje stare povrede iz djetinjstva, propale ljubavi, strahove, ili pak jednostavno dobro staro vrijeme. S druge strane tu su ljudi koji žive u budućnosti: kad počnem zarađivati dobre novce, da se skućim, da mi djeca odrastu, da napravim kuću, pa čak i da odem u penziju! I jedno i drugo je problematično jer nam oduzima život koji imamo SADA.

Isus je svojim učenicima ispričao usporedbu o bogatašu kojemu se dogodila izuzetno obilna žetva. Taj čovjek nije imao vremena uživati u toj žetvi – nego je odmah počeo razmišljati o budućnosti: kako će to sve pohraniti, kako će investirati i napraviti nova spremišta i tek nakon toga će sjesti i uživati kad prikupi još malo stvari, kad se još malo proširi, još malo zaradi i skupi više nego što mu može biti potrebno cijeli život. Isusova priča tragično završava. Dok je ovaj čovjek imao svoje 'danas' koje je mogao iskoristiti da u njemu uživa i moguće nekoga drugog nahrani i razveseli, njegovo 'sutra' više nije bilo njegovo. 'Luđače,' čuo se u Isusovoj usporedbi Božji glas s neba 'još ću noćas uzeti od tebe tvoju dušu!' Nije znao da je, dok je on razmišljao o svojim sutrašnjim mogućnostima, propuštao jedine svoje današnje mogućnosti, svoj pravi život!

Valja se zamisliti nad ovom biblijskom usporedbom i o svom životu. Tvoj se život odvija sada, u ovom trenutku. Sada trebaš živjeti. Sada uživati u svojoj maloj djeci iako te to fizički puno košta. Sada treba voljeti svojega muža ili ženu, a ne čekati da postanu savršeni. Možeš uživati u ovom svom stanu iako ne izgleda kao onaj iz časopisa. Kako je tragično kad zamijenimo danas i svoj stvarni život za puste snove o onome što bi moglo biti ili ono što je nekad bilo. Trebamo danas donijeti odluku – i ne čekati Novu godinu za to – da ćemo biti zahvalni za ono što nam 'danas' nudi iako ne izgledamo kao manekeni, nemamo najbolji posao i pomalo smo umorni od posla. Danas trebamo živjeti i ako smo siromašni i moguće nam mnogo toga nedostaje.

Danas mi je dar od Boga. Danas je moj život i danas je puno ljubavi i prijateljstva koje mi se nudi i koje mogu nuditi. Danas smijem uživati u kavi sa ženom i djecom, sa prijateljima koji me nasmijavaju. Želim Vam dragi čitatelji da danas zagrlite svoj život i ne date da Vam prođe u snovima o jučer i sutra.

Ima jedna čudna mala priča u Matejevom evanđelju u 15 poglavlju. Isus, nakon što je učenicima održao lekciju o nekorisnosti farizejske definicije o čistom i nečistom, sam zalazi u neznabožački kraj. Ondje mu odmah ususret dolazi žena neznaboška i moli ga da joj iscijeli kćer. Štoviše ona Isusa oslovljava kraljevskom, mesijanskom titulom kao 'Sina Davidovog'. Naravno, već smo ranije u evanđelju vidjeli kako Isus iscjeljuje velika mnoštva bolesnih i očekujemo još jednu takvu priču. Ali ostajemo zaprepašteni. Ovakvog Isusa ne poznajemo! Na ženinu molbu Isus ostaje tih. Ignorira je do te mjere da to postaje neugodno za nas koji čitamo, a posebno za one koji su s njim. Lako se identificiramo s učenicima, koji konačno konfrontiraju Učitelja. Naš prijevod kaže ovako: Udovolji joj jer viče za nama! No, mislim da taj prijevod interpretira iz naše, a ne njihove perspektive. Mi bismo rekli: Udovolji joj! jer smo u katehezi naučili da je Bog ljubav i da udovoljava potrebama ljudi. Nema druge mogućnosti nego tražiti udovoljvanje potrebe!

Ipak, čini mi se, da je iz učeničke perspektive mnogo vjerojatnije da su rekli: Hajde je otkvači već jednom, jer viče za nama! Njih zapravo nije bilo briga za njenu potrebu i nije ih trebalo biti briga. Samo im je bila dosadna i pripadala je neznabošcima! To je nije kvalificiralo za iakakav kontakt sa Sinom Davidovim, koji je po očekivanju bio židovski Mesija!

Isus koristi ovaj događaj, ne da prenese lekciju ženi s potrebom, nego učenicima, tako što glumi upravo onakvog Mesiju kakvog oni očekuju. Maločas im je objašnjavao da je s kraljevstvom nebeskim drukčije nego što su ih učili farizeji, i da se čisto i nečisto na drugi način definira. To ne važi samo za hranu, nego, mnogo više još , za ljude. Sad im pak pokazuje kako to u praksi izgleda s ljudima. Kad Isus odgovara učenicima na zahtjev da je se riješi, on se zapravo igra njihovom riječju, koja može značiti i 'otpustiti' i 'osloboditi'. Kao da su ga oni tražili da je 'oslobodi' , a on se sad poziva na njihova vjerovanja o Mesiji, koji nema veze s neznabošcima!

Svojim odgovorima, Isus demonstrira njihove krute, samopravedne stavove koje ne može pokrenuti nikakva tuđa potreba i bijeda: 'Ne treba kruha oduzimati djeci i bacati psićima,' – odgovara ženi, dok učenici gledaju što će biti. Oni 'drugi' po njihovoj tradiciji nisu ljudi, nego psi i zato za njih ne vrijede naša sveta pravila niti naše spasenje! Učenicima nije žao žene, jer su usmjereni na sebe pa čak i misle da to tako nalaže njihova vjera!

Nasreću, Isus je dobro procijenio vjeru ove žene i znao je da će ona izdržati ovu tešku praktičnu lekciju, koja je glasila: Ako je Bog u pitanju, i psi su dostojni samilosti! I neznabošci imaju pravo pristupa Božjem stolu milosti i Božjem Mesiji!

Svaki se pošteni kršćanin zgražava nad Isusom koji se na ovaj način ophodi prema ljudima u potrebi. Matej nam namjerno daje tog Isusa da i nas nauči lekciju. Naš je revolt opravdan kad je u pitanju nepoznata žena u tuđem svijetu i tuđim tradicijama. Ali što je kad se radi o našem dvorištu i o ljudima koji viču iz potrebe svuda oko nas? Mislim da bismo trebali biti revoltirani sobom svaki puta kad iz sebičnosti zapostavljamo druge, pa i one koje smo po svim , vjerskim i drugim pravilima, proglasili psima! Božja je trpeza obilna i dovoljna za sve ljude. Pogledajmo oko sebe – kako reagiramo kad čujemo nečiju očajnu viku? Dolazimo li k Isusu s naputkom da ih otkvači jer smetaju našem miru, ili smo spremni blagoslove sa stola Božjega podijeliti s drugima?

p. Toma Magda

Nalazimo se u Velikom tjednu i pratimo Isusa kroz posljednje dane prije njegove muke. Prema evanđelistu Marku, taj je tjedan rezerviran za rasprave Isusa s duhovnom oporbom, koja ga želi ubiti. Urotili su protiv njega herodovci i farizeji, jedna tipična neprincipijelna koalicija svjetovne i duhovne vlasti. Njihovi su interesi obično oprečni, ali im je Isus zajednički neprijatelj pa su se udružili. Ovako kaže evanđelist (12, 13-17): 13 I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14 Oni dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinoljubiv i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?" 15 A on im reče prozirući njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!" 16 Oni donesu. I reče im: "Čija je ovo slika i natpis?" A oni će mu: "Careva." 17 A Isus im reče: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.

Očito je pitanje poreza oduvijek zgodno za politička podmetanja. U našem se odlomku čini kao da su ljudi Isusu postavili savršenu zamku: Ako kaže: 'Ne treba plaćati porez', herodovci će ga prijaviti kao izdajnika i bit će osuđen na smrt. Ako kaže: 'Treba plaćati porez', farizeji će ga proglasiti izdajnikom Božjeg naroda i podržavateljem okupacijskih vlasti, pa će zacijelo podleći Židovskim revolucionarima. No, Isus im je svojim odgovorom savršeno pomrsio račune – caru carevo, Bogu Božje! I nije im samo pomrsio račune, pozvao ih je i jedne i druge na odgovornost koju imaju pred Bogom za ono što je Božje! Sve je jasno, kaže Isus. Ako je na denaru carev lik i njegov natpis onda nedvojbeno taj novac priada caru i valja mu ga dati u vidu poreza. Ali, novac nije najvažnija stvar. I Bog ima nešto što nosi njegov lik, i što mu stoga pripada. Govori Sveto Pismo još na početku, u knjizi Postanka: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Kao što car ima pravo na novac koji nosi njegov lik, Bog još više ima pravo na ljude koji nose njegov lik.

No, nije s Bogom kako je s carem. Svjetovnoj je vlasti glavna preokupacija smišljati učinkovite mehanizme za ubiranje poreza, a sankcije za neplaćanje su velike. No, Bog takve mehanizme ne primjenjuje. Kod njega nema prisile, ali ipak uvijek ostaje činjenica da je stvorio čovjeka i da čovjek pripada njemu, pa i onda kad mu se ne daje.

Kada dajemo porez ostaje nam manje u novčaniku. S druge strane, predati se Bogu ne znači da ćemo osiromašiti. Naprotiv, ako Bogu povjerimo svoj život na upravljanje, sigurno smo na dobitku, jer on najbolje poznaje što je njegovo i to najbolje investira. Tko u Krista Spasitelja stavi svoje nadanje, istinski je dobitnik. Ne otima Bog od tvoje sirotinje, kako to rade poreznici. Naprotiv, on za svoje sve daje – zato je dao Krista za nas. Ali to nije sve. On je i vladar nad smrti – zato je onima koji se u njega uzdaju na raspolaganju nevjerojatna snaga uskrsnuća u svakoj prilici!

Isusovi su provokatori bili impresionirani odgovorom, ali čini se nisu odgovorili na njegov izazov da Bogu daju Božje. Kakva šteta! Moja je molitva, dragi čitatelji, da se usudite Bogu dati Božje i gledati nevjerojatnu moć Uskrsa u svom životu.

Ne moramo se bojati što će učiniti s našim životom. Da bi nam osigurao najbolje Isus je žrtvovao svoj život. Kako nam neće onda s nijm dati i sve ostalo. U tjednu muke Gospodnje itekako se imamo čega prisjećati.

p. Toma Magda

Statistike nam kažu da se oko 90-95% hrvatskih građana izjašnjava vjernicima. To zvuči jako dobro. Sa tolikim brojem vjernika, naši bi društveni, ekonomski, politički, moralni, međuljudski i drugi problemi trebali biti minorni. Zatvorli bi zatvore, političari bi bili pošteni, poslodavci brinuli za svoje zaposlenike, škole bi bile samo mjesto za stjecanje znanja i odgoj krasnih mladih ljudi koji ne poznaju nasilje, kriminal i ovisnosti. Umirovljenici bi sretni provodili svoju starost bez briga i daleko od kanti za smeće. Sve bi naše kuće bile sigurne kuće. Socijalna služba ne bi imala što raditi. Nedjeljom bi zdrave obitelji bile u crkvama ili drugim bogoštovnim prostorima, pa nam ne bi trebao zakon o neradnoj nedjelji. Svećenici i drugi Božji službenici ne bi dospijevali u medije zbog različitih skandala nego bi bili pravi pastiri koji brinu o povjerenom stadu. Ne bismo razumijeli riječ štrajk, prosvjed, blokiranje cesta. Čuvali bi svoje izvore voda, svoju bi zemlju obrađivali, šume bi nam bile zdrave. Kada ovo slušate čini se kao neko utopijsko djelo koje bi trebalo čitati pred spavanje kako bi izbjegli noće more zbog situacije u kojoj se nalazimo. Nažalost, cjelokupno nam stanje u državi ipak govori nešto drugo. O tome ne moram trošiti riječi. Logičan je stoga zaključak da nešto ne štima sa statistikom koju sam spomenuo na početku.

Kad bismo nekako mogli vidjeti pravi omjer između deklarativnog i stvarnog, zauzetog, životnog kršćanstva, sve bi sjelo na svoje sumorno i stvarno mjesto. Zato su znakovite riječi evanđelista Mateja u 9 poglavlju retci 35-38: Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinangogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: Žetva je velika a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.

Matej nam kaže da je Isus vidio pravo stanje naroda. Nije se obazirao na njihovu deklariranu religioznost i pripadnost Božjem obećanom narodu. Vidio je da narod propada, da je zapušten i satrven kao ovce bez pastira. Narod je doduše imao svoje službene pastire kojima je u opisu radnog mjesta bilo da moraju brinuti za narod i pripremati ga za dolazak Božjeg Pomazanika tj Mesije. No narod je umjesto skrbi, dobre paše i čiste vode, postao dobar izvor prihoda svojim pastirima. Pastiri su imali veoma dobru skrb od strane svojih ovaca, šišali su ih i previše i stavljali toliko tereta koliko nisu mogli podijeti. Kad se Mesija pojavio, narvano da ga narod nije prepoznao i naravo da su nazovi pastiri bili ugroženi te smišljali kako se riješiti ovoga koji opaslno ljulja čamac.

Isus je vidio pravo stanje naroda i sažalio se. Njegova je sućut bila stvarna, konkretna i kreativna. Poučavao je narod. Starozavjetna mudrost kaže da narod bez znanja pada u ropstvo. Govorio je s autoritetom, pokazivao razliku između slova i duha zakona, otvarao im je duhovne oči. Propovijedao je Radosnu vijest o Kraljevstvu koje se temelji na sasvim drugačinim načelima i vrijedostima i poticao narod da donese odluku i prihvati Božje Kraljevstvo. I na koncu je praktično zasukao rukave, sišao među narod i liječio slabosti i bolesti. Podizao je ljude na noge i vraćao im dostojanstvo i život.

Budući je realna situacija loša, Isus zaključuje kako treba Boga moliti da izvede više poslenika koji će sličiti Kristu. Dao Bog da ta molitva bude i naša molitva pa da se dogodi čudo te se smanji drastična razlika između deklarativnog i stvarnog kršćanstva. Bogu na slavu i svim ljudima na korist i blagoslov.

 
"Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto zavši, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavila kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi."
Ovo je fragment iz dnevnika Augusta Šenoe kojeg je napisao na 'staro ljeto' 1880. Bilo je to posljednje Silvestrovo Augustova života. Imao je samo 43 godine života, kada je umro, 13.12.1881. godine. 
 
Teško možemo reći da je svaka sličnost s našom današnjicom slučajna.  I mi se pitamo se što nas čeka u novoj godini. Hoće li doista propasti Euro i  time dovedesti u pitanje i postojanje Europe kakve poznajemo? Hoće li nas poharati još jedna i još gora recesija? Hoće li biti nekih novih, ne daj Bože, ratova? Što će biti s našom djecom? Hoćemo li se ikada izvući iz moralnog i materijalnog blata? Odakle da izvučemo osmjeh i optimizam za novu godinu? Ili Šenoinim riječima: Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći?
 
Ni biblijskim piscima ovakvi osjećaji nisu strani. U Knjizi Propovjednika čitamo: 'Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: „Gle ovo je novo!“ sve je već davno prije nas postojalo.' No, nasreću, to nije sve što Biblija ima za reći na tu temu. Knjiga znakovitog naslova, Tužaljke, uz sve ovo staro i zastrašujuće ipak ima  nadasve ohrabrujuću poruku: Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo, Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! To znači da se usprkos svemu Boža ljubav prema ljudima ne mijenja niti smanjuje. Uvijek možemo računati na nju. Zato će i veliki apostol Pavao reći u svojoj poslanici Korinćanima: 'Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.
Ako s jedne strane imamo stvarnost kakvu imamo, s druge strane imamo  i mnogo veće Božje obećanje koje je moćnije i postojanije od svake krize. Božja dobrota nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavaljaju svako jutro. Božja je vjernost velika. S tom vječnom istinom želim svima vama dragi čitatelji blagoslovljenu novu 2012. godinu.

Izborno je vrijeme strašno depresivno jer uz poneko otvaranje ovog i onog velebnog projekta saznajemo – a sve u cilju nečije promocije – sve prljavtine prošlog saziva, na SVIM stranama! Tako je čovjek stavljen pred izbor, a zapravo se osjeća sasvim nemoćnim pred mračnim izgledima o budućnosti. Nije čudo da u zadnje vrijeme u Hrvatskoj tako malo ljudi izlazi na izbore. Ne smatraju da njihov glas vrijedi te je njihov izbor da što dalje od svega čuvaju svoj mali život. Nekako mi se čini da je presvjedočenim kršćanima još teže. Njihovi se stavovi i opcije svrstavaju među sasvim beskorisne utopije, iako, naravno, oni znaju da su poslani u svijet da mu budu sol i svjetlo. Može li uopće pojedinac nešto postići u društvu koje se poprilično urušava?
 
Dvije priče iz Starog Zavjeta hrabre pravednika da ustraje u svom pobožnom životu i zastupnički pred Boga donosi svoju zajednicu.
 
Jedno je priča o susretu Abrahama s Bogom kod hrastova Mamre. Bog svom prijatelju najavljuje propast Sodome i Gomore, na čiju se zloću podižu tužbe Bogu. Bog se sprema uništiti te gradove, dati im što zaslužuju. Ali Abraham ima osobni interes u tim gradovima. Ondje živi njegov rođak Lot, pa moli Boga da odustane od svoje namjere. Ta je priča posebno zanimljiva, jer Abraham zna kolika se zloća nakupila u tim gradovima. I sam nije uvjeren da je ondje mnogo dobrih ljudi. 'Ako ih je samo 50 pravednih – nećeš valjda uništiti grad?' Abraham se poziva na Božju ljubav i pravednost kad pregovara, a broj postupno smanjuje na 10 pravednih. Bog prihvaća ovu zastupničku molitvu i obećaje da će poštedjeti grad, bude li ondje našao 10 pravednih ljudi. Nažalost, situacija je tako strašna, da se nije našlo tih deset.
 
Drugu priču svi znamo kao sliku iz spektakla Deset zapovijedi: Mojsije bijesan razbija ploče Saveza na narod koji u podnožju brda Sinaj časti zlatno tele. No rijetko tko primjećuje u toj drami, da na svetom brdu na kome se Bog objavljuje i do koga ponovno stiže idolopoklonički žamor, Mojsije i Bog pregovaraju o sudbini nezahvalnog naroda. Bog kaže Mojsiju: Pusti me da ih kaznim! i tako zapravo sam otvara mogućnost da ga Mojsije ne pušta, nego da se zauzme za narod i spasi ga od božanskog gnjeva.
 
Profesor Martens zaključuje tumačeći ovakve priče u Bibliji: 'Sudbina neke zajednice u velikoj je mjeri ovisna o prisutnosti pravednika u njoj.' I pošto je isto tako jasno da Biblija poznaje Boga koji se ne mijenja, dobro je u ovo vrijeme razmišljati ovako. Doista, situacija nije jednostavna, i moguće je malo pravednih u ovim gradovima. No ako smo Božji prijatelji, poput Abrahama i Mojsija, Bog nam otvara vrata da pregovaramo s njim o sudbini svojega mjesta. Predizborno je vrijeme, vrijeme za istinske molitelje, jer mnogo, reći će novozavjetni pisac, može molitva pravednika, ako je žarka.