Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

 
Niek Tramper novi je glavni tajnik Europske evanđeoske alijanse (EEA) koje je dio i Protestantsko evanđeosko vijeće u RH. Susreli smo ga na Kongresu Lausanne 3 u Cape Townu u Južnoj Africi, o čemu je naš portal izvještavao. Na jednom od regionalnih susreta održanih u sklopu Kongresa članovi europskih izaslanstava upoznali su Nieka Trumpera.

Niek je pred dva mjeseca započeo svoju službu u EEA. Prije toga je tijekom sedam godina služio kao pastor Evanđeoske protestantske crkve u Nizozemskoj. Pastorskoj službi u Vlaardingenu (blizu Roterdama) prethodila je služba koordinatora misijskog rada Protestantske crkve (za Europu i Srednji Istok). Studirao je biologiju i teologiju te radio u studentskom pokretu (IFES, kod nas 'STEP' – op.prev.). Sa suprugom Jenny ima petoro djece, od koje su dvoje u braku, a imaju već i dvoje unučadi. Najmlađi sin studira na Tehničkom fakultetu u Delftu. 
 
GG: Kakva je trenutna situacija u Europskoj evanđeoskoj alijansi? 

NT: EEA broji 36 članica (nacionalnih evanđeoskih saveza)! Početkom rujna imali smo u Londonu prvi sastanak osoblja koje radi u EEA-u i ostao sam impresioniran njihovom vizijom, energijom i zauzetošću. Julia Doxat-Purser i Christel Ngnambi čine 'društveno-politički tim'. Usredotočene su na pitanja o ljudskim pravima, slobodi ispovijedanja vjere, ali i pitanjima koja se tiču trgovine ljudima (suvremeni oblik robovlasništva). One su naše 'uši i usta' u nacionalnim politčkim forumima, posebice u Bruxellesu (politička scena Europske Unije). Od 1. - 3. listopada u Budimpešti su održane konzultacije mladih vođa. Koordinirali su ih Colin i Melissa Piper, pridruženi članovi tima EEA. Ured EEA preselili smo iz Londona u Driebergen (Nizozemska), gdje Gea Boonstra radi kao EEA management assistantica uprave. Započinjemo s pripremama za sljedeću Glavnu skupštinu koja će se, uz Božju pomoć, održati u Njemačkoj od 17. - 21. listopada sljedeće godine. 
 
GG: Koji su planovi za budućnost? 
 
NT: Potrebno mi je prije svega vrijeme da se bolje upoznam s EEA, nacionalnim savezima, najizazovnijim pitanjima  crkve i društva u  različitim djelovima Europe. Ono što sad vidim jest to da Crkvi u Zapadnoj Europi treba probuđenje. Sve je veći gubitak interesa za evanđelje, sve je veća sekularizacija. Ljudi su općenito bogati  i individualizirani. No, možda u Istočnoj i Južnoj Europi crkve trebaju nešto poput 'reformacije'. To ne znači samo da je potrebno svjesno živjeti kršćansku vjeru, nego i pokušati povezati kršćansku vjeru sa znanstvenim i društvenim pitanjima te primijeniti kršćansku istinu na današnje civilno društvo. Potrebno nam je usredotočenje u djelovanju EEA. Vidim veliki izazov u pomaganju slobodnim, nezavisnim crkvama u suradnji s etabliranim crkvama, i obrnuto. Uz to, sve je veći broj imigrantskih crkava. Imigranti, uključujući Rome, dio su pitanja koja se pred nas postavljaju i traže odgovore. Na Zapadu je također rastuća potreba za koordinacijom aktivnosti pri osnivanju novih crkava. Ono što je posebno na mom srcu: (kršćanske) obitelji i kako se one odnose prema prenošenju kršćanske vjere i biblijskih vrijednosti sljedećem naraštaju. 

GG: Što biste preporučili Protestantkom evanđeoskom vijeću u Hrvatskoj, kao svojoj članici? 

NT: Najvažnije je pitanje: Kako da ostanemo vjerni evanđelju? Ono zahtijeva 'dvostruko slušanje': 1. pažljivo slušati učenje Pisma, i 2. pažljivo osluškivati koje su potrebe vašega društva. 

Ovdje se istovremeno nalaze i glavni zadaci PEV-a: 
 
1. pomagati crkvama u obuci pastora, vođa, omladinskih vođa i obitelji kako bi pozorno slušali nauk Pisma, pomagati im da nađu puteve Riječi svijetu, primijeniti ono što čitaju u stvarnosti na svakodnevni život. 
 
2. Okupiti crkve i kršćanske organizacije kao bi zajedno pažljivo osluhnuli potrebe društva. O tome znam premalo. Vi znate bolje od mene koje su velike potrebe vašega društva, a o kojima bi crkve trebale progovoriti. Siguran sam da to treba daljnje proučavanje. U međuvremenu, nadam se da ću vas moći posjetiti sljedeće godine kako bih se ohrabrio i vidio kako ste. 

Imam pitanje za vas: kako mislite da biste vi mogli doprinijeti EEA? Što bi druge članice EEA mogle naučiti iz vašega iskustva? Siguran sam da možete podijeliti nešto vrijedno, stoga budite slobodni to i učiniti. Možda imate neku priču za naš internetski magazin 'Impact'!

GG: Vidite li na svjetskoj sceni promjenu paradigme od tradicionalnog naglaska na mjesnu crkvu k paracrkvenim organizacijama u suvremenom razumijevanju naravi Crkve? 

NT: Od samog začetka kršćanske Crkve, 'crkva' i 'pokreti' zajedno rade i trebaju jedni druge. Uz 'župne crkve' i u Novom zavjetu nalazimo tim Pavla i njegovih suradnika koji su na neki način predstavljali 'malu crkvu u pokretu' (putujuću crkvu). Nakon što se u četvrtom stoljeću Crkva ustalila (početak Konstantinove ere) vidimo nastanak mnogih novih (redovničkih) pokreta koji su se opirali ustajalosti Crkve. Isto se dogodilo u Srednjemu vijeku. U stvari, Reformacija je manje-više započela kao pokret. Tako je bilo i s pokretima buđenja u 18. i 19. stoljeću. Danas vidimo puno gibanja u evanđeoskim paracrkvenim organizacijama poput OM-a, YFC-a, IFES-a, ali i interdenominacionalne karizmatske organizacije. Ali i u Rimokatoličkoj i Pravoslavnim crkvama vidjet ćete da mnogi pokreti naglašavaju evanđeoske vrijednosti, poput evanđeoskog gibanja 'Oastea Domnului' u Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi ili 'Chemin Neuf' u Zapadnoeuropskoj katoličkoj crkvi. Na nedavnom Lausannskom kongresu u Cape Townu bilo je prisutno mnogo paracrkvenih organizacija. Možda mislite na promjenu u pozornosti koju na paracrkvene organizacije polažu etablirane crkve. Nažalost, etablirane crkve nisu bile u Cape Townu prisutne u punini. Među mladim sam ljudima primijetio daleko veći interes za para- i međucrkvene pokrete, nego za etablirane institucije. Više ih privlači 'fluidna' narav paracrkvenih organizacija i ukazuju da se kroz te pokrete više očituju vrijednosti Kraljevstva Božjega nego kroz etablirane crkve. Cape Town je možda bio signal u tom smjeru. 

I posljednje: EEA ima relativno mali proračun. S tim minimumom nastojimo napraviti maksimum. Kako ćemo naći mudrost i hrabrost da nastavimo, kako da nađemo fokus bez molitve? Zato, molim vas, molite za nas, za naše osoblje i članove Izvršnog odbora. Hvala vam za vašu ljubav i brigu. Veselim se osobnom susretu i rastućoj suradnji za napredak Kraljevstva Božjega.
 
Razgovarao: Giorgio Grlj 

Andrej Grozdanov rođen je u Rijeci gdje je završio osnovnu školu i matematičku gimnaziju. Nakon toga upisuje građevinski fakultet, ali ubrzo shvaća da to neće biti njegov životni poziv pa odlazi u glazbenu Meku - London, gdje se školuje na prestižnom institutu za suvremenu glazbu 'Musicians Institute' - koji je iznjedrio mnoge svjetski poznate glazbenike koji su svirali s Michaelom Jacksonom, Georgeom Michaelom, Stingom, itd. Nakon toga počinje sve intenzivnije razmišljati o ulozi kršćana u suvremenoj glazbi, ali i o ulozi suvremene glazbe u današnjoj Crkvi. To ga odvodi na studij teologije koji je završio u Rijeci na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Oženjen je Rahelom i zajedno imaju dvoje djece: Hanu Lenu i Vita.
 
S njim smo razgovarali o kršćanskoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj. 
 
Koja ti je glavna preokupacija u životu i kako je sve to počelo? 
 
Prije svega, najveću je ulogu u mom opredjeljenju imala zajednica u kojoj sam odrastao. Zajednica koja je njegovala glazbeni izričaj. Tako se u meni javila ideja da se tome ozbiljnije posvetim. Počeo sam svirati klavir, ali ubrzo mi gitara postaje glavna preokupacija, posebice električna gitara. Kratko sam svirao i klarinet u crkvenom dječjem orkekstru koji je vodila s. Jadranka Dereta. Značajno je bilo to ohrabrivanje nas djece da u jednostavnim dionicama nastupimo pred publikom - zajednicom. Nakon toga formiramo Life bend koji je izrastao iz projekta Life centra kojim se nastojalo pomoći svim unesrećenima tijekom rata. 
 
Kakvo je stanje na kršćanskoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj? 
 
Gledam to šire. U našoj regiji (Slovenija, Hrvatska BiH, Srbija) Hrvatska jest predvodnik, jer puno bendova djeluje u Hrvatskoj. Okrenutija je prema zapadu i koliko-toliko prati trendove u suvremenoj kršćanskoj glazbi, dok primjerice Srbija - gdje prevladava pravoslavlje čini tek prve korake na tom polju. U Hrvatskoj djeluje jako puno bendova koji nastupaju između ostaloga na 15 nacionalnih festivala kršćanske glazbe (što je jako puno za malu zemlju kao što je Hrvatska). Djelovanje tih bendova ponekad je otežano činjenicom da pastori i župnici ne razumiju uvijek taj glazbeni izričaj, ali ima i sjajnih primjera gdje oni jako podržavaju glazbenike ohrabrivanjem i financijama.
 
Koje su slabosti?
 
Prvo, ta zatvorenost. Premalo je interesa da se upoznamo s onim što se događa izvan naših granica. Malo je onih bendova koji barem putem interneta tragaju za informacijama o tome što se vani događa, koje su pjesme i koji glazbeni pravci aktualni. Okrenutost sebi i uvjerenje da smo jaki, učinilo je da nas se zaobilazi u velikom luku na svjetskoj glazbenoj karti. 
 
Ima li pomaka? 
 
Pomaka ima baš zbog tih festivala koji omogućuju da te pjesme dođu pred publiku. Pomaku je doprinijela kategorija duhovne glazbe koja je pred nekoliko godina ustanovljena na 'Porinu' (što ni, u Hrvatskoj veoma popularna tamburaška glazba, nema). Nadalje treba spomenuti i radio postaje koje putem specijaliziranih emisija daju svoj doprinos popularizaciji te glazbe. 
 
Jedna je od njih i Hrvatski katolički radio. Kako je došlo do tvog angažmana na toj radio postaji? 
 
Meni samome životni je put izgledao nerazumljiv, ali kad je došao poziv s HKR-a stvari su se posložile. Hodao sam Korzom kad dođe poziv od čovjeka koji se predstavio kao urednik na HKR-u i pita: 'Mi bismo voljeli na našemu radiju predstaviti suvremenu kršćansku glazbu. Nemamo osoba upućenih u to (osim da prepisuju s interneta). Za tebe znamo da si bio vani, da živiš tu glazbu pa ti nudimo prostor djelovanja. Taj me poziv iznenadio, ali sam ga prihvatio. Za mjesec dana istječe sedma sezona redovitog tjednog emitiranja moje emisije na HKR-u. 
 
Koliko je ovih sedam godina koristilo da se unaprijedi kršćanska glazbena scena? 
 
Sigurno je ona zatvorenost koju sam ranije spominjao postala manja. Putem emisije mnogi su glazbeni stvaratelji u Hrvatskoj došli u doticaj sa svojim kolegama u svijetu, upoznali se s melodijama i tekstovima koji se pjevaju crkvama širom svijeta. Emisija je, nadalje, povezala mnoge koji se ranije nisu poznavali. Ovo je možda jedina emisija na radio postajama koja ima živo slušateljstvo u studiju tijekom emitiranja. Svakog petka u studiju se okupi 6 do 12 osoba koje prate nastajanje emisije i međusobno dijele svoja iskustva. 
 
Nadalje, tome je koristila i moja redovita nazočnost u Zagrebu svakoga vikenda, jer kao i na drugim područjima, Zagreb je i na glazbenoj sceni središte (što ima i svojih negativnosti - prevelika je koncentracija svega na jednome mjestu). Tu su se rodile mnoge ideje o koncertima i suradnji među bendovima. Trenutno je, po slušanosti, HKR među prvih 12 radio postaja u Hrvatskoj.. 
 
Koji su tvoji budući planovi s bendom 'Kristina', promocijom stranih bendova, skladanjem, koncerti, festivali...
 
Bend 'Kristina' još je uvijek u fazi predstavljanja našeg zadnjeg albuma 'Kao ruža' na kojemu je većina pjesama po prvi put predstavljena hrvatskoj javnosti. Učinili smo to na puno mjesta, primjerice na Susretu katoličke mladeži u Zadru (30 000 ljudi), na Kristfestu u Zagrebu, na 'Chrchok Festivalu' u Rijeci (uz Parachute band i D.J. Tonny Fox) itd. Ove godine imamo dvostruko više nastupa nego prošle godine. 
 
Nastojali smo stvoriti i legalnu podlogu našemu djelovanju pa je tako nastao 'Bono Records' - izdavačka kuća čiji je zadatak pratiti tu glazbu i dati platformu bendovima da bi je što kvalitetnije predstavili. Prvi veći koncert kršćanske glazbe u nas se zbio 2006. godine kad su nastupili poznati 'Oslo Gospel Choir' i 'Delirious'. Bono Records u tome je mnogo pripomogao. I mala ekskluziva za www.baptist.hr: u mjesecu studenom u Zagrebu ponovo nastupa Hillsong London koji će u sklopu svoje europske turneje predstaviti svoj posljednji album 'Hail to the King'. Bit će to prilika svima u Hrvatskoj koji se bave duhovnom glazbom da vide bend koji to radi na jedan zaista kvalitetan način. Posjete tih bendova Hrvatskoj nisu samo korist slušateljstvu, već je to i prilika da se glas o Hrvatskoj kao zemlji integriranoj u svjetske tijekove čuje i vani. 
 
Kako stojimo s vlastitim stvaralaštvom? 
 
Bend Kristina snimio je neke svoje projekte, ali je to zamrlo kad smo odlučili snimiti album 'Kao ruža', s kojim smo htjeli odati počast jednom razdoblju u našem životu i stvaralaštvu - jer smo kao bend koji na nedjeljnom bogoslužju sudjeluje u slavlju zajednice svirali baš te pjesme koje se nalaze na albumu. Ovime smo zaokružili jedan period našeg djelovanja. Te su nas pjesme formirale. 
 
No, bez sumnje autorsko djelo je bez premca. Ono autentično svjedoči o glazbeniku. Za ono što smo do sada radili dobili smo puno pohvala od bendova čije smo pjesme pjevali i snimili: 'Hvala vam što ste te melodije koje su poznate u svijetu, donijeli u Hrvatsku da vaš narod ima mogućnosti to čuti. Ali uz to gledamo unaprijed tražeći autora(e) koje ćemo lansirati na međunarodnu scenu. No ta dosadašnja zatvorenost Hrvatske onemogućila je da se to već dogodi. Naše pjesme nisu konkurentne. No, vjerujem da će se i to uskoro promijeniti. 
 
Jedan od ciljeva pri dovođenju poznatih glazbenih imena u Hrvatskoj jest ohrabrivanje domaćih autora na vlastito stvaralaštvo. Vidjeli smo da nakon svakog takvog velikog koncerta poraste kvaliteta domaćeg stvaralaštva. 
 
Što bi poručio mladim glazbenicima i možeš li im nekako pomoći u njihovoj afirmaciji? 
 
Na svakom koncertu sa stranim umjetnicima ne propuštamo priliku omogućiti nastup domaćim bendovima koji se tako mogu predstaviti pred većim auditorijem. Vjerujem da smo time mnoge ohrabrili. Bono Records prošle je godine izdao dva, a ove jedan album domaćih glazbenika, a u planu je još jedan. 
 
Glazbenicima želim poručiti da zadrže svoju autentičnost. Na radiju ne puštamo strane bendove da bi ih se kopiralo, već da budu inspiracija domaćim umjetnicima u njihovoj autentičnosti. Hrvatska ima svoj melos, svoju povijest i životne situacije. Zato držim da mladi autori trebaju progovoriti jezikom koji razumiju njihovi suvremenici iz svog konteksta. Ako ostanu autentični bit će zanimljivi ne samo hrvatskoj već i međunarodnoj publici. Govorite o temama koje zanimaju hrvatskog čovjeka. 
 
Približava se Susret baptista Hrvatske. Kako najbolje iskoristiti to događanje za promociju glazbe? 
 
Najpoznatije grupe u Hrvatskoj (October Light i Kristina) dolaze baš iz zajednica članica relativno malog Saveza baptističkih crkava. A o njima i njihovoj glazbi se i te kako zna u Hrvatskoj. Godišnji susret baptista idealno je mjesto da se omogući glazbenicima predstaviti svoj rad javnosti i da osjete da su prihvaćeni, da netko pazi i prati ono što oni rade. U mojoj emisiji na HKR-u mnogi autori dolaze baš iz baptističkih krugova. Ono što mi, kao crkve članice SBC-a, možemo ponuditi Hrvatskoj jest upravo dobra glazba. Očekujemo da se u ovo malo preostalog vremena do Susreta intenziviraju pripreme i na glazbenom dijelu ove važne manifestacije. Mi smo spremni sudjelovati. Za nas glazbenike ovakvi su skupovi od velikog značenja. Priznanje od 'svojih' ima posebnu težinu. 
 
Linkovi:
 
Razgovarao: Giorgio Grlj

drazenG

Razgovaramo s mr. Draženom Glavašem. Glavaš je diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu i magistrirao komunikologiju u SAD-u. Predaje poslovnu etiku i liderstvo na 'Veleučilištu Vern' i vlasnik je obrta ETIK-Edukacija, trening i komunikacija koje pomaže djelatnicima najčešće malih i srednje velikih poduzeća da poboljšaju svoju prezentacijsku, marketing i prodajnu komunikaciju. Etik ove godine obilježava petu godinu rada. Dražen je u devedesetima bio Glavni tajnik stepa (Studentskog evanđeoskog pokreta), suosnivač je STEPress izdavačke kuće i supokretač rada među poslovnim ljudima koji žele integrirati svoju vjeru i posao (Partner - Udruga poslovnih ljudi, Partner je izdavač knjige "Voljeti ponedjeljak - uspjeti u poslu a ne prodati dušu") gdje i danas aktivno sudjeluje. U braku je sa Jodi i imaju troje djece.

1. Kako mladi ljudi u Hrvatskoj razumiju i reagiraju na poslovnu etiku?

Na prvom satu poslovne etike neki studenti misle da je ovaj predmet šala ili čak bajka jer su već i oni uvjereni da je poslovna etika nemoguća kod nas. Pomalo je obeshrabrujuće čuti takve izjave od mladih ljudi od kojih većina još nije ušla u poslovni svijet. Pošto veliki broj studenata dolazi iz obitelji poduzetnika i obrtnika vjerojatno je da slušaju probleme s kojima se roditelji suočavaju i naravno bombardirani su medijskim napisima koji su uglavnom negativni. Što je za mene kao predavača veliko ohrabrenje je poneka izjava na kraju semestra da je osoba promijenila svoje mišljenje i da uviđa kolika je vrijednost etičnog poslovanja iako smo svjesni da to nije lagano u kulturi koja ne cijeni pošten rad i gdje prevladava percepcija da SVI varaju i kradu i da SVI rade nepošteno. Ja se s tim ne slažem. Ne slažem se sa takvim generalizacijama jer znam da svi liječnici ne primaju mito i znam da jako mnogo poduzetnika i obrtnika nastoji poslovati pošteno i da ima puno više onih koji obavljaju svoj rad pošteno i profesionalno samo oni nisu medijski zanimljivi i o takvim pozitivnim primjerima se jako malo piše. Tu bih dodao još jednu vremensku dimenziju koju ne možemo zanemariti - mi u sustavu školstva nismo do nedavno niti imali predmet poslovna etika gdje bi mladi ljudi razgovarali i promišljali ovakve teme i slučajeve. Poslovna etika u Europi tek u 80ima postaje znanstvena disciplina i počinje se sustavnije proučavati  i predavati. Kod nas su ovo prve generacije koje slušaju poslovnu etiku. A kada tome dodamo podatak da tek nekolicina visokoškolskih ustanova poslovnu etiku ima kao obavezan predmet onda je Veleučilište Vern za svaku pohvalu.

2. Već niz godina slušamo o tome da se Hrvatska nalazi visoko na listi korumpiranih država, a posljednjih smo mjeseci svjedoci mnogih korupcijskih afera. Nije li to razlog takve loše percepcije i među mladima?

Između ostaloga. Ono što mene zabrinjava su podaci jednog drugog istraživanja o tome što najviše cijene hrvatski građani. Zabrinjava podatak da su na prvih pet mjesta bogatstvo, uspjeh, moć i društveni položaj (uz zdravlje) posebice ako vidimo koliko se cijeni marljiv rad (10,8%)  i savjesno i profesionalno obavljanje posla (5,6%) pa čak i samostalnost (3,8%). A posebice zabrinjava kada vidimo na kojem mjestu se nalazi spremnost na pomoć drugima (2,2%) i suosjećanje s drugima (1.1.%) i za budućnost ekonomije znanja poražavajuće posljednje mjesto samoobrazovanje (1.0%).

3. Zanimljivo, pripadnosti crkvi (5,8%) nije na cijeni. Koja je uloga crkve i kako bi crkve mogle doprinijeti poboljšanju ove situacije u Hrvatskoj?

Mislim da je posljednjih nekoliko godina povjerenje građana u crkvu (ovdje mislim na crkvu općenito) u padu. Jedan od razloga tomu su skandali koji u posljednje vrijem potresaju Katoličku crkvu u svijetu. Međutim i pri tome je važno promatrati medijski kontekst iz kojega mi saznajemo sve te negativne vijesti. Rijetko čitamo pozitivne stvari i informacije o crkvi. Vjerojatno se radi o svjetonazorskim različitostima većine medija i crkve s jedne strane, a s druge strane svjedoci smo da negative vijesti i skandali podižu tiraže. Pri tome ne želim relativizirati ili opravdati negativnosti ili čak kriminalna dijela koje su neki predstavnici crkve ili crkava (ovdje mislim na sve konfesije i denominacije) počinili i o kojima treba pisati i govoriti. Čini mi se da je ovdje potrebno postaviti nekoliko pitanja pojašnjenja prvo: što je to Crkva? Što mi podrazumijevamo pod Crkvom? Koliko god ova pitanja dijelovala banalno nažalost često podrazumijevanje vodi ka nerazumijevanju. Osobno mislim da bi svi mi trebali moći odgovoriti na ova temeljna pitanja i postaviti ih u kontekstu svoje mjesne crkve neovisno kojoj crkvi pripadamo (katoličkoj, pravoslavnoj ili protestantskoj) jer tek tada ćemo moći odgovoriti na neka duboka i važna pitanja o pripadnosti i identitetu, a ta pitanja su itekako važna u postmodernizmu u kojem živimo posebice mladim ljudima.

4. Kako bi vi odgovorili na ta pitanja što je za vas Crkva?

Ja vjerojatno nisam najkompetentnija osoba za ovakvo pitanje i sam imam mnogo pitanja na koja tražim odgovor. Naš govor o crkvi je često govor o zgradi koju nazivamo crkvom. Prvih 300 godina takav govor prvih kršćana ne samo da ne bi bio prihvatljiv već bi bio nerazumljiv. Ni na jednom mjestu u Novom zavjetu se riječ crkva (Ekklessia) pa čak i riječ "kuća Božja" ne odnosi na zgradu. Čini se da je kršćanstvo u svom početku bilo jedina religija (pokret) koji nije imao svete zgrade, svete osobe (u smislu posebne posvećene svećeničke klase) niti svetih objekata.
Pitame se koliko je forma (izgled crkvenih zgrada, osjećaj veličine i moje malenkosti pri ulazu u veliku crkvu, glazba orgulja ili samo slavljenje, rituali i forme misa i bogoslužja) odredila smisao, karakter i značenje crkve? Koliko je upravo zgrada crkve podjelila život na svjetovni i sakralni, koliko je zbog forme došlo do dezitegracije naše vjere s našim svakodnevnim životom i poslom, koliko se izgubila veza između nedjelje i ponedjeljka t.j. ostatka tjedna, koliko je "sveti prostor" istisnuo sveti život u svakodenvnom prostoru u kojem živimo i radimo?

Kada razmišljam o crkvenim zgradama danas, čini mi se da one ne ohrabruju intimnost, zajedništvo, toplinu, za razliku od domova i kuća gdje su se prvi kršćani sastajali. Ne gledamo se u lice već gledamo jedni druge u potiljak i pri tome uglavnom ne sudjelujemo već smo pasivni promatrači, gledatelji, što nas također određuje i formira u našoj vjeri. To su neka moja pitanja i razmišljanja o Crkvi ali kao što sam rekao na početku ja nisam najkompetentnija osoba za ovo pitanje.

5. Spomenuli ste odvojenost nedjelje i ponedjeljka, "svetoga" i svjetovnoga života. Često čujemo prigovor nedjeljom se ponašamo na jedan način (tih sat vremena u crkvi), a ponedjeljkom na drugi. Kako pomiriti taj jaz?

Ja mislim da se mi svi u Hrvatskoj trebamo zapitati kako živimo svoju vjeru i da li je uopće živimo? U Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva živi oko 91% kršćana. Pa tko to onda laže, krade, daje i prima mito, vara u jednoj "kršćanskoj" zemlji? To pokazuje da mi ne živimo svoju vjeru i vrijednosti koje proizlaze iz naše vjere u svojem svakodnevnom životu i radu. Meni je to jako vidljivo kada razgovaram sa studentima i kada se dotaknemo određenih etičkih pitanja od običnog prepisivanja na ispitima do mita i korupcije, od eutanazije i stava prema životu i smrti ili pitanja što je to čovjek? To nas dovodi do pitanja što to uopće znači biti kršćanin? Svi moramo odgovoriti na pitanje kako ja živim i svjedočim svoju vjeru u svakodnevnom životu i radu u svom okruženju? Koliko ljudi oko mene prepoznaju moju vjeru, moje vrijednosti, moj integritet? Ovako postavljeno pitanje nekima može izgledati opterećujuće i jednostavno se ne osjećaju pozvanima da budu evangelizatori i pri tome zamišljaju "najgore napadne načine" svjedočenja i evangelizacije koje im padaju na pamet ili su vidjeli da neki kršćani rabe. Zato bih volio postaviti pitanje svjedočenja svoje vjere na drugačiji način: "Koliko je Radosna vijest (Evanđelje) za mene zaista sretna, posebna i nevjerojatna vijest?" jer svi mi želimo podjeliti s drugima posebice s onima do kojih nam je stalo nešto što je radosno, sretno, veselo, pozitivno, ohrabrujuće, nadahnjujuće. Mi imamo upravo takvu vijest. Vijest koja je u ovim vremenima punim beznađa puna nade, vijest koja je u ovim vremenima kada se često razmišlja kratkoročno vječna, vijest koja je u ovoj skupoći besplatna iako je neprocjenjivo vrijedna i skupo plaćena, vijest koja je u ovoj poplavi loših vijesti i laži zaista i istinski dobra i istinita. Je li Evanđelje nama (još uvijek) radosna vijest? Nadahnjuje li me moj odnos s Isusom? Mislim da tu trebamo početi?

6. Kako danas, u postmodernom (postratnom, postkomunističkom...) društvu, najbolje komunicirati poruku Evanđelja? Kako u Hrvatskoj svojim svjedočenjem - evangelizacijom ne biti "napadan" i odbojan i na kakve načine bi crkve i vjernici trebali komunicirati evanđelje?

Naišao sam na jedno zanimljivo istraživanje provedeno na uzorku od 14 000 ljudi s pitanjem: "Što ili tko je odgovoran za tvoj dolazak Kristu i crkvi? Odgovori su bili sljedeći:

posebna potreba: 1-2%
ušao sam u crkvu: 2-3%
svećenik/pastor: 5-6%
posjeta: 1-2%
vjeronauk/nedjeljna škola: 4-5%
evangelizacijski događaj: 0,5-1%
prijatelj/rođak: 75-90%

Zanimljivi su mi ovi podaci ako ih promatramo u kontekstu crkve o kojoj smo razgovarali i kada razmišljam na što odlazi dosta vremena, energije i novca u našim "crkvama" a koliki su "rezultati" mnogih aktivnsoti i programa? Tu bih dodao još jedno istraživanje tzv. "Net Generacije" (često zvana i Gen Y ili MTV generacija) koje odrastaju pod utjecajem novih medija i tehnologija to su oni koji su rođeni između 1985-2005 i koji sada imaju između 5-25 godina. Što je važno znati o toj generaciji i kako bi "crkve" trebale prilagoditi svoju komunikaciju Radosne vijesti toj generaciji? Don Tapscot u svojoj knjizi "Grown Up Digital" navodi 8 normi tzv. Net Generacije koje mi se čine zanimljive i korisne:

1. Žele slobodu u svemu što rade, od slobode izbora do slobode izričaja (izražavanja)
2. Vole personalizirati, učiniti osobnim, prilagođavati
3. Oni su novi kritičari
4. Traže korporativni integritet i otvorenost kada odlučuju što kupuju ili gdje će raditi
5. Net Gen traže zabavu i igru u svom poslu, edukaciji i društvenom životu
6. Oni su generacija odnosa i suradnje (kooperacije)
7. Net Gen ima potrebu za brzinom – i to ne samo u video igricama
8. Oni su inovatori

7. Što možemo naučiti iz ove tablice o novoj generaciji?

Prvo, da mladi ljudi traže veću slobodu u izražavanju. Ono što ih razlikuje od prethodnih generacija je upravo ta mogućnost da se putem interneta i mobilnih telefona da izraze. Da taj svoj izričaj personaliziraju od zvuka mobitela, preko vlastitih web stranica do blogova i dr....to su generacije koje provjeravaju i imaju uvid, pristup gotovo svim informacijama što znači da su veći kritičari, da uspoređuju, da brzo saznaju o onome što je kvalitetno, autentično i njima zanimljivo. To također znači da traže integritet i otvorenost ne samo kada odlučuju što će kupiti već i gdje će ići uključujući i crkve. Ne moramo posebno tumačiti zabavu i igru ali se možemo pitati koliko naše crkve pružaju "zabave i igre" ili je to svetogrdno pitanje? Facebook i ostale virtualne društveno-socijalne mreže su postale svakodnevni ritual mladih i novi način pripadnosti i komunikacije. Brzina i prisutnost "crkve" u virtualnom prostoru dovoljno govori koliko "crkve" prate nove trendove!? Netko će kritički primjetiti i pitati zašto bi "crkve" pratile (prolazne) trendove? Slažem se s tim pitanjem ali postavljam pitanje na koji način komunicirati s novom generacijom koja je svoju komunikaciju prebacila u drukčiji komunikacijski "svijet"?

8. Što konkretno ti podaci i istraživanje znače za naše zajednice i crkve danas? Kako bi evangelizacija/svjedočenje trebalo i moglo izgledati danas?

Dr. Rick Richardson u svojoj knjizi "Reimagining Evangelism" navodi nove načine evangelizacije i mislim da i mi u Hrvatskoj možemo naučiti nešto iz njegovog pristupa.

1. suradnja vs. aktivizam
2. zajednica (koja svjedoči) vs. (sam) pojedinac
3. prijateljstvo vs. agenda (interes, plan)
4. priča vs. dogma
5. Isus izvan kutije vs. klišeizirani Isus
6. Radosna vijest o Kraljevstvu (na Zemlji) vs. Radosna vijesti o zagrobnom životu
7. (duhovno) putovanje vs. (duhovni) događaj, odluka

Prvo, danas je puno veći naglasak na suradnju, a ne samo aktivizam, programe i događaje. Danas ljudi prije svega žele pripadati prije nego povjeruju (belonging before believing). Zbog toga je izuzetno važno imati zajednice (male grupe) koje svjedoče prije svega svojim odnosom i ljubavlju među sobom da evangelizacija nije ostavljena samo darovitim pojedincima. Vidjeli smo koliko je važno prijateljstvo i da je najviše ljudi upoznalo Isusa preko prijatelja ili rođaka. Ali to prijateljstvo mora biti iskreno i autentično a ne samo sredstvo do cilja ili moga interesa (obraćenje osobe) nakon čega više nismo prijatelji!? Pitanje svima nama imamo li mi iskrene prijatelje u našim crkvama, zajednicama - a izvan njih (?) ili se samo družimo s kršćanima? Prošla su vremena kada su se nametale dogme - puno bolji način komunikacije jesu priče, puno bolje propovijedi jesu one koje koriste priče. Današnje vrijeme zahtjeva da Isusa oslobodimo klišea i da ga izvadimo iz naših kutija i šabloniziranih tumačenja da ga prikažemo na novi način da ljude dovedemo do Isusa i dopustimo da se On sam predstavi prije nego ga "zapakiramo" u naše forme i tradicije.

Mislim da bi trebali preispitati našu eshatologiju jer postoji opasnost da su se u određena eshatološka tumačenja uvukla određena nebiblijska učenja o posljednjim vremenima (utjecaj dispenzacionalizma, tumačenja o 'velikoj nevolji' te hoće li crkva biti uznesena prije za ili poslije 'velike nevolje'). Vjerujem da su neka od tih učenja danas dovela do pasivizacije vjernika i neangažiranosti u svijetu u očekivanju kraja svijeta i "odlaska" u nebo. Kao da su se kršćani povukli iz mnogih područja od politike, medija i umjetnosti da su pr(o)epustili pitanja ekologije i mnoga druga  važna društvena pitanja u kojima više ne čujemo angažirani i proročki glas. Kao da smo zaboravili da je Isus navještao Radosnu vijest o Kraljevstvu na zemlji i da nam je rekao da je Kraljevstvo već tu (ali ne još u potpunosti) i da  mi svojim angažmanom svojim djelima ljubavi živimo i navještamo Kraljevstvo ovdje i sada i da smo na to i pozvani! Takvo shvaćanje isključuje svaku pasivnost i trebalo bi nam biti poticaj da svim snagama budemo navjestitelji Kraljevstva! Mislim da bi se svi mi trebali pitati što vjerujemo o kraju svijeta, o novom nebu i novoj zemlji? U kakvom je odnosu nova zemlja sa ovom sadašnjom? Kako ja zamišljam život poslije smrti ili kako to N.T. Wright kaže "život poslije života poslije smrti" ali možda još važnije kako zamišljamo život prije smrti?

I na kraju dr. Richardson govori da bi u svojoj komunikaciji danas u postmodernom vremenu više trebali govoriti o duhovnom putovanju na kojem se svi nalazimo za razliku od govora isključivosti duhovnog iskustva jer naše obraćenje, naš susret s Isusom nije se dogodio na isti način kod svih nas i dok se to kod nekih događa trenutno u većini slučajeva je to proces u kojem tragamo i saznajemo i rastemo i dolazimo bliže Kristu. Puno je lakše razgovarati s drugima o vlastitom duhovnom putovanju, o pitanjima koja nam se javljaju na tom putu o radostima, blagoslovima ali i izazovima koja i sami prolazimo nego dogmatski i isključivo uvjeravati druge u ispravnost našeg tumačenja naspram njihovog krivog tumačenja. Vjerujem da bi svi mi s vremena na vrijeme trebali preispitati svoj način svjedočenja i dijeljenja svoje vjere s drugima a posebice kada razgovaramo s mladim ljudima. To naravno podrazumijeva da svjedočimo svoju vjeru u svakodnevnom životu i radu i da nismo vjernici samo nedjeljom!?

Držim da mi kao vjernici, kao oni koji se nazivaju sljedbenici Isusa iz Nazareta imamo što reći i dati svojim i novim generacijama i da je poruka Evanđelja zaista Radosna vijest i danas ali da je izuzetno važno kako komunicirati nepromjenjivu i vječnu poruku ljubavi u današnji promjenjivi svijet!

Toma MagdaIBA: Prošle je godine na Skupštini predstavljena vizija djelovanja SBC-a do 2020 godine. Ukratko, koje su to vrijednosti prepoznate kao temelji naše egzistencije i djelovanja?

Magda: U zajedničkom promišljanju prepoznali smo neke vrijednosti koji su konstanta u svih ovih naših stotinjak-plus godina koliko smo prisutni na ovim prostorima. Prva vrijednost je svakako naviještanje Riječi. Otuda sve počinje. Bogu hvala za one hrabre i vjerne pionire koji su došli navijstiti Riječ, Dobru vijest, Evanđelje. Po toj Riječi ljudi su se mijenjali, okupljali se u mjesne crkve a kasnije i u Savez crkava. Milošću Božjom, Riječ nam je naviještena, a poslušni Kristovom poslanju, naviještamo tu Riječ dalje.

Druga je vrijednost nastala iz ove prve. To je zajedništvo. Svi koji su Riječ prihvatili i po njoj počeli živjeti svoj svakodnevni život, okupljali su se zajedno oko te riječi. Riječ Božja i Duh Sveti povezali su ljude u zajedništvo kako na lokalnoj razini u mjesne crkve, tako i na nacionalnoj u Savez. Zajedništvo je pružlao i još uvijek pruža ljudima ispunjenje one osnovne čovjekove potrebe: da bude s nekim, da ne bude sam. Nakon zajedništva s Bogom, nužno i neizostavno slijedi zajedništvo s braćom i sestrama koji dijele istu vjeru. To se zajedništvo toliko puta pokazalo na djelu. Kada god je trebalo pomoći nekome bratu, sestri, nekoj mjesnoj crkvi, zajedništvo se potvrdilo kao stvarno.

Čovjek je sam jedino kad stane pred svoga Stvoritelja i Spasitelja, bilo da mu prizna grijeh i traži oprost, bilo kad jednom bude stajao pred Bogom kao Sucem. Sve dalje, odvija se u zajedništvu. Biblija kaže da smo zajedno jači. Tako dolazimo do naše treće vrijednosti a to je: spremno i hrabro suočavanje s različitim izazovima. Baptisti nikada nisu bježali od izazova, bilo da se radi o problemima, teškoćama, progonstvima ili sudjelovanju u životu društva. Nije to uvijek bilo lako i nismo uvijek i u svemu uspjevali, ali to je konstanta koju nalazimo kroz našu povijest.
Prepoznajući naše temeljne vrijednosti definirali smo našu misiju: želimo Krista učiniti prisutnim danas u nama, našim crkvama, Savezu i u našoj zemlji Hrvatskoj.

Naša je vizija da u doglednom vremenu naše crkve budu mreža živih crkava, ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim društvenim zajednicama.

IBA: Na koja se područja Savez želi fokusirati u narednom desetogodišnjem razdoblju.

Magda: Iz naših temeljnih vrijednosti, misije i vizije, te proučavanja Svetog Pisma, došli smo do 5 područja na koja se želimo fokusirati do 2020, i dalje. To su vodstvo, evangelizacija, društveni projekti, davanje i komunikacija. Jednom riječju, nadam se da će nam Bog pomoći da kroz ovaj proces promišljanja pokrenemo svojevrsnu reformu koja će biti u službi ostvarenja naše misije i vizije.

Kada govorimo o vodstvu, kao crkva vjerujemo da nas je Bog svakog pojedinog obdario po Duhu Svetom (svatko ima karizmu). Darovi, talenti, sposobnosti su Božji dar kako bi crkva rasla, utvrđivala se i na koncu djelovala u svijetu kroz naviještanje Riječi i praktičnu pomoć. Za to imamo mnoštvo odlomaka iz Novog Zavjeta koji potkrepljuju ovu izajvu. (Rim 12; 1Kor 12, Ef 4,7-16;  1Pt 4,10-11 i drugi). Vjerujemo da Bog poziva ljude koji će ga slijediti i voditi njegov narod. Ne vjerujemo u jednoga vođu na zemlji koji sve može i ima sve darove, već u zajedničko vodstvo. Crkvi trebaju ljudi koji su osposobljeni poučavati i propovijedati Riječ, voditi slavljenje, savjetovati, voditi financije, brinuti o socijalnoj osjetljivosti i djelotvornosti crkve, raditi s medijima itd. Kao ozbiljni i odgovorni kršćani ne možemo samo sjediti i čekati da nam se možda takvi ljudi dogode ili padnu s neba, već želimo biti proaktivni. Želimo osluškivati glas Božji, tražiti i prepoznavati ljude sa specifičnim darovima koji će voditi crkvu, ohrabrivati ih da se obrazuju, odgajajući ih duhovno i stvarajući im prostor u kojem se mogu i dokazati i razvijati.

Evangelizacija je za nas zapovijest. Ona bitno određuje naš identitet. Isus je rekao da trebamo ići i naviještati Radosnu vijest (Mk 16,15-16; Mt 28,18-20). Možda zvuči grubo što ću reći, ali čini se da iz ovoga proizlazi da smo kršćani samo ako idemo i evangeliziramo. Ako to ne činimo ne možemo sebe smatrati kršćanima. Znam da se mnogi boje te riječi jer često brkaju evangelizaciju s velikim skupovima na kojima propovijeda neki poznati evangelizator. Mnogi će reći da nisu na to pozvani i imat će grižnju savjesti jer ne ispunjavaju Kristov nalog. Htjeli bismo to shvaćanje promijeniti na temelju Biblije. Svi mi evangeliziramo, na ovaj ili onaj način. Svojim riječima, stavovima, djelima mi svjedočimo o Kristu. To možemo svi mi činiti tamo gdje se nalazimo, u obitelji, u čkoli, na fakultetu, na poslu, na rekreaciji, domu umirovljenika itd. Na koncu, vjerujemo da je Duh Sveti taj koji će svijet presvjedočiti o grijehu, o sudu i o Kristu Spasitelju. Ali moramo pažljivo osluškivati svijet, moramo znati prepoznati kako znakove vremena, tako i pitanja koja ovaj svijet postavlja i onda pronaći najbolji način da ponudimo univerzalni odgovor za sva vremena, sva pokoljenja i sve situacije: Evanđelje Isusa Krista. Vjerujemo da je ono sila Božja za spasenje svakomu.

Biblija na mnogo mjesta govori o riječima i djelima. Ako to dvoje nije u skladu ili jedno nedostaje, naše je svjedočanstvo neefektivno. I u Starom i u Novom Zavjetu Bog izričito zahtjeva od svog naroda da učini sve što je u njegovoj moći da pravda i pravednost, jednakost, briga, budu dostupni svim ljudima bez razlike. Zato crkva ne može stajati po strani i kritizirati svijet, ma kako loš bio. Ona mora „zaprljati ruke“ ovim svijetom. Prljavština svijeta nikada neće ući u nas kroz naše ruke nego kroz srce, zato slobodno zasučimo rukave i uključimo se u naše društvo. To možemo činiti kao pojedinci, mjesne crkve ali i kao Savez. Mnoštvo je ustanova, udruga, klubova, inicijativa kojima se može poboljšati stanje u društvu, bilo da govorimo o djeci, mladima, starima, zlostavljanima, ovisnicima, nezaposlenima, itd. Puno sam puta u nošoj prošlosti slušao kako ljudima treba pomgati kako bi im mogli svjedočiti. Ja vjerujem da je to krivi stav. Svjedočiti svakako trebamo, ali pomagati trebamo bez računice, naprosto zato što Bog kaže da je to pravo. Pravo je ugnjetenom pomoći, udovici i siroti, strancu... trebamo malo poraditi i na reformi naših motiva

Naša evangelizacija i društveni projekti ovise dakako o financijama. Zato razmišljamo o novom davanju. Netko je rekao da smo se obratili u pravom smislu ako nam se obratio i novčanik. Nekako nam je teško davati novac jer mislimo da ćemo ga manje imati, nemamo povjerenja u one koji će ga koristiti, način na koji će se njime raspolagati. To u Bibliji nigdje ne piše. Naprotiv, Bog kaže dajte desetinu pa me onda iskušajte neću li vas blagosloviti; ili Bog ljubi vesela darivaoca; dajte i dat će vam se... kad razmišljamo o davanju moramo poći od Iv 3,16: jer je Bog tako ljubio ovaj svijet da je dao..... ljubav i davanje idu skupa. Bog na je najveći primjer. Nemamo nikakve isprike za nedavanje. Kada dajemo pokazujemo kome pripadamo, u koga vjerujemo, pokazujemo da su nam vrijednosti poredane na pravi način. Vjerujem da nam je Bog dao mnogo više sredstava za život i rad naših crkava no što to pokazuju financijski izvještaji na našim godišnjim skupštinama. Vjerujem da smo „pronađeni prelagani“ na Božjoj vagi. Trebamo nešto učiniti da se dogodi ona božanska ravnoteža.

Na koncu moramo ozbiljnije poraditi na komunikaciji. Komunikacija je ono što nas povezuje, ono što svaki segment čini javnim i transparentnim. Stoga se moramo opet vratiti Bibliji i promatrati najboljeg komunikologa i komunikatora svih vremena – Isusa Krista. On je davao mnogo više od samih jednosmjernih informacija. Uvijek je bio u dijalogu i uvijek je bio tu. Na taj je način komunicirao Kraljevstvo nebesko. Komunikacija nam je potrebna kako bi 2020 vidjeli djelatnu mrežu živih i povezanih crkava. Ako budemo povezani, znat ćemo da dobro komuniciramo. Hvala Bogu da imamo tolika sredstva koja nam pomažu u komunikaciji. Valja ih početi koristiti.

IBA: Je li u međuvremenu što napravljeno na implementaciji strategije?

Magda: Svakako, sakupili smo i oformili timove ljudi za svako pojedino područje. Oni su se našli, pokušali definirati svaki strateški pojam koji sam gore spomenuo i polušali izraditi nekoliko zajedničkih projekata za 2010. godinu. Nadamo se da će sve to kroz koji tjedan biti dostupno u obliku štampane informacije svim našim vjernicima.

IBA: Koje bi mogle biti najveće teškoće u ostvarenju vizije?

Magda: Prvi korak je uvijek najteži, pa tako i ovdje: ljudski faktor. Činjenica je da je to već izlizana floskula ali ono što zapravo mislim da je najteže, to je promjena načina razmišljanja. Iako naše misli i stavove trebamo uskladiti s Biblijom, tim zadaća nije lakša. I sam veliki apostol Pavao veli: „... otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma, te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu!“.  Zato će kasnije reći: „Zaklinjem vas dakle, braćo, milosrđem Božjim da prinesete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ Ako uspješno savladamo ovu stepenicu, mislim da će ostale biti lakše. Dakako trebat će nam ustrajnosti jer ovo nije sprint pred nama već ultramaraton.

IBA: Prestao vam je mandat predsjednika EBF-a. Kako izgleda život 'dan poslije'?

Magda: O tome sam razmišljao još u Amsterdamu, odmah po završetku „Amsterdam 400“ kojim smo obilježili 400 godina od osnutka prve baptističke crkve u povijesti. Dvije godine sam bio dopredsjednik EBF-a i automatski nakon toga postao predsjednik za još dvije godine. Te zadnje dvije godine su bile doista intenzivne i teško ih je opisati. Posjetio sam 30-tak zemalja od Norveške do Italije, i od Portugala i Španjolske do Ukrajine i Bliskog Istoka. To čovjeka preplavi ne samo količinom informacija nego i dojmova. To mi je bila posebna prilika i milost Božja da vidim Njegovo djelovanje u našem svijetu na jedan poseban način. Ta silina aktivnosti, snage, ljubavi na djelu neminovno vodi do štovanja Gospodina ali jača vjeru i nadu da Bog još uvijek brine o svom svijetu i da ima stvari pod kontrolom štogod mi mislili o tome. To je bio osjećaj koji me je preplavio kada je došao 'dan poslije': neizmjerna zahvalnost Bogu za to iskustvo koje me je učinilo poniznijim i mnogo manje „pametnim“. Također moram reći da to ne bi išlo bez podrške kako obitelji tako i Saveza, odnosno vodstva koje je moralo pokrivati moja izbivanja iz zemlje.

Ovih su dana i baptistički vjeroučitelji zaključivali ocjene iz vjeronauka. Što nam možeš reći o vjeronauku kao školskom predmetu?

Vjeronauk je jedan od izbornih predmeta kojega učenici osnovnih i srednjih škola mogu izabrati u školi i zato biti ocijenjeni. Obzirom da je na nivou RH odlučeno da se u školi nudi isključivo konfesionalni vjeronauk i baptistička je crkva ponudila svoj vjeronauk. Pravo na ostvarivanje baptističkog vjeronauka je regulirano Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Saveza baptističkih crkava u RH. Baptistička crkva ima pravo na ostvarivanje nastave vjeronauka u vlastitom prostoru, a nastavu mogu izvoditi educirani vjeroučitelji koje crkva prepoznaje.

Kako pojedine lokalne crkve mogu ostvariti to pravo?

Najbolje je da se vjeroučitelj i/ili pastor prvo jave u uredu SBC u RH gdje će dobiti sve potrebne informacije. Prvi korak je da roditelji kod upisa djeteta u školu prijave baptistički vjeronauk kao izborni predmet i o tome izvijeste pastora i/ili vjeroučitelja. Vjeroučitelj tada ostvaruje kontakt s pojedinim školama te im dostavlja pismenu prijavu s imenima učenika za tekuću školsku godinu gdje ih informira o mjestu i vremenu održavanja vjeronauka. Istovrsnu prijavu treba dostaviti u ured SBC u RH gdje se izrađuje zajedničko izvješće za sve baptističke crkve koje se dostavlja Agenciji za odgoj i obrazovanje.

Što je još potrebno dostaviti školama uz ovu prijavu?

Školi je potrebno dostaviti  Izvedbeni (godišnji plan) i Operativni plan (razrađen po mjesecima i satima) koji se izrađuju na temelju Programa baptističkog vjeronauka za osnovnu odnosno srednju školu. Vjeroučitelj također treba školi podastrijeti na uvid svoju diplomu i Mandat vjeroučitelja kojega izdaje SBC u RH na prijedlog lokalne crkve.  

Koje su još obaveze vjeroučitelja prema školskom sustavu?

Vjeroučitelj je dužan  ozbiljno se pripremati za svaki susret s vjeroučenicima. To proizlazi iz razumijevanja vlastitog poziva i odgovornosti prema djeci, roditeljima, crkvi i nadasve Bogu. No, kao sudionik obrazovnog procesa, vjeroučitelj treba i redovito voditi evidenciju o nastavi u Pregledu rada izvannastavnih aktivnosti. Također, vjeroučitelj treba pratiti napredovanje učenika i za to ih ocijeniti. Na polugodištu i na kraju školske godine ocjene se dostavljaju osobno ili preporučenom pošiljkom u školu.  

Jesu li vjeroučitelji koji nisu zaposleni u školi ipak prepušteni sami sebi?

Nipošto. Kao prvo, vjeroučitelji trebaju redovito surađivati s roditeljima i pastorom, odnosno nekim drugim iz vodstva lokalne crkve. Također, vjeroučitelji se u svakom trenutku mogu javiti u ured SBC u RH gdje nastojimo pronaći rješenje za njihove različite potrebe. Za sve vjeroučitelje baptističkog vjeronauka redovito se organizira stručno usavršavanje koje organizira SBC u RH u suradnji s EPC u RH i Agencijom za odgoj i obrazovanje u RH. Agencija potvrđuje valjanost stručnog skupa te izdaje potvrde o sudjelovanju. Stručni skupovi su također dobra prilika za međusobno povezivanje vjeroučitelja kako bi tijekom godine mogli ostati u kontaktu, razmjenjivati iskustva i podupirati jedni druge kada to ustreba. 

Koja je uloga pastora/vodstva crkve u provođenju vjeronauka?

Pastori crkve trebaju znati koje su obaveze vjeroučenika, vjeroučitelja i roditelja kako bi ih mogli ohrabrivati i poticati na napredovanje i međusobnu suradnju. Stoga bi bilo važno da se pastor crkve upozna s planom i programom vjeronauka za tekuću školsku godinu, da vidi materijale po kojima se radi te da redovito komunicira s vjeroučiteljima u svojoj crkvi. Također bi bilo korisno da pastor posjeti svaki vjeronaučni razred barem jedanput godišnje i provede neko vrijeme na satu. Upravo pastor je taj koji bi trebao podsjećati roditelje i cijelu crkvu na važnost sustavnog rada s djecom i mladima, a vjeronauk nudi upravo tu sustavnost.

A koja je uloga roditelja?

Roditelji moraju biti svjesni da oni i dalje imaju najveću odgovornost u odgoju svog djeteta za vjeru i u vjeri. Razumljivo je da svaki roditelj želi svome djetetu prenijeti one vrijednosti koje smatra važnima. Vjerujem da svaki iskreni kršćanin želi da njegovo dijete upozna Isusa Krista kao svog osobnog spasitelja te će poukom i osobnim primjerom nastojati usmjeriti svoje dijete tim putem. U tome je roditeljima dobrodošla sva moguća pomoć te je važno da u vjeroučiteljima, pastoru i crkvi u cjelini prepoznaju svoje saveznike.

Što bi poručila onima koji smatraju da su crkve pa i sama djeca na gubitku otkada je vjeronauk postao školski predmet?

Premda to nije bio naš prvi izbor, baptistički vjeronauk je ponuđen kao izborni predmet u školi kako djeca baptističkih vjernika ne bi bila zakinuta obzirom da i druge crkve nude konfesionalni vjeronauk. Međutim, namjena takvog vjeronauka nije da postane suhoparan školski predmet niti da djeca samo teoretski i zbog ocjene uče o vjeri. Program po kojemu se odvija baptistički vjeronauk je veoma kreativan i ostavlja dovoljno prostora za živu vjeru koja se ne ocjenjuje. Također, moramo biti svjesni da vjeronauk kao takav zadovoljava samo dio potreba odgoja za vjeru i u vjeri djece i mladih te se crkva ne smije osloniti samo na njega. No, upravo vjeronauk je sustavno razrađen i pouzdan temelj na kojemu se može dalje graditi. Izuzetno je važno da svi sudionici odgoja u vjeri – roditelji, crkva (pastor) i vjeroučitelji daju sve od sebe kako se ne bi dogodilo da djeca dobivaju samo nauk o vjeri već da imaju priliku vidjeti primjere žive vjere koju će tijekom vremena i sami iskusiti.

Razgovarali smo sa Željkom Mrazom, glavnim tajnikom SBC-a.

IBA: Na Godišnjoj Skupštini SBC u RH i Susretu baptista, predstavljena je strategija djelovanja do 2020. Što ona nudi i zašto je potrebna? 

MRAZ: Strategija nam je potrebna radi što boljeg razumijevanja poslanja/misije našeg Saveza i vremena u kojem živimo. Trebamo biti svjesni našeg identiteta kao baptista, onoga što imamo i što bismo željeli postići.
Svakako je važan dio našeg identiteta razumijevanje velikog poslanja u Mateju 28, 18 – 20. Želimo ponovno staviti naglasak na učeništvo, na nasljedovanje Isusa Krista i u tom smislu želimo se kao vjernici iznova podsjetiti da smo učenici Kristovi i da svoju vjeru trebamo tako živjeti da se Isus očituje u našim životima. Držim da ova strategija baš to omogućuje jer u fokus donosi baš te Kristove vrijednosti.

IBA: Je li se već krenulo u ostvarenje strateških odrednica?

MRAZ: Promišljanje strategije trajalo je otprilike dvije godine na razini Izvršnog odbora SBC u RH, a sada smo u fazi predstavljanja. Strategija je najprije predstavljena pastorima, zatim izaslanicima članica SBC u RH na Godišnjoj skupštini, a trenutno je u pripremi materijal kojim će biti predstavljena najširem članstvu naših zajednica. Istovremeno se razmišlja o ljudima koji će biti voditelji i suradnici u različitim područjima  života i rada našeg Saveza za koja smo se odlučili da su važna za našu budućnost. Također je u pripremi susret ljudi spremnih osobno se uključiti u implementaciju strateških odrednica.

IBA: Budući da strategija govori o budućnosti što SBC čini u planiranju i aktivnostima vezanima za rad s mladima?

MRAZ: Naglasak je na uključivanju svih generacija u različite službe, a ne samo mladih. Svaka generacija ima svoje potencijale, svoje mjesto i jake strane. No, kako je riječ o budućnosti, svakako mladi su ti koji će ponijeti glavninu tereta i zato ih želimo čim više uključiti. I to ne samo kao izvršitelje strategije, već i kao njezine aktivne kreatore. Isto tako razmišljamo o tome da se na temelju odrednica ove Strategije naprave planovi i programi aktivnosti za različite interesne skupine (djecu, mlade, žene).

IBA: Možda je ovo dobra prilika da se pozove one željne angažmana?. Što da učine, kako da se odazovu pozivu na služenje zajednici?

MRAZ: Neke osobe su nam se već javile da žele biti dio implementacije ove Strategije. Neki žele surađivati u području komunikacija, neki mladi ekonomisti u području novog modela
davanja itd. Svi zainteresirani za suradnju mogu nam se javiti, koristeći se svim dostupnim načinima (preko web stranice, kontaktiranjem našeg ureda). Mi ćemo njihove upite proslijediti odgovornim osobama za pojedine segmente rada.

IBA: Koji su trenutno najveći projekti Saveza?

MRAZ: Dovršetak Pastoralnog centra u Čakovcu s pripadajućim programima -  Učenički dom «Svjetionik» bi od sljedeće školske godine 2009/2010 trebao proraditi punim kapacitetom, a u planu je i pokretanje Srednje škole u Čakovcu. Također se odvijaju radovi na izgradnji drugih bogoslužnih prostora poput Pastoralnog centra u Rijeci i crkvene zgrade u Petrinji. Obnova kampa Činta na otoku Ugljanu je također jedan od kapitalnih projekata Saveza. Uz materijalnu u tijeku je i programska obnova kampa. Teološki fakultet 'Matija Vlačić Ilirik' s pravom javnosti u Zagrebu djeluje i širi se  u skladu s dogovorenom dugoročnom strategijom razvoja ovog visokog teološkog učilišta. Također smo počeli izdavati monografije o životu i radu mjesnih baptističkih crkava. Tako ovih dana izlazi iz tiska monografija Baptističke crkve u Pakracu. Nadamo se da će o biti poticaj i drugim mjesnim crkvama da zabilježe svoju povijest, svoj život i rad. I na kraju, krajem ove godine planiramo održati znanstveni simpozij o povijesti baptizma gdje bismo s teološkog motrišta progovorili o 400 godina baptizma u svijetu.

IBA: Kakvi su odnosi drugim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj? Prije svega s crkvama proisteklim iz reformacijskih gibanja, a onda i s ostalima?

MRAZ: Prije svega želim reći da smo mi kao baptisti ljudi otvorena duha. Spremni na suradnju sa svima koji žele surađivati. Ta se suradnja ostvaruje na različitim razinama. S protestantskim crkvama evanđeoskog usmjerenja usko surađujemo na području vjerskog obrazovanja djece i mladih kao i kroz Protestantsko evanđeosko vijeće (PEV). Suradnja s drugim kršćanskim zajednicama odvija se na razini teološkog fakulteta, a također postoje i drugi projekti u kojima surađujemo. Najšira je suradnja u posljednje vrijeme ostvarena sa svim vjerskim zajednicama (osim kršćanskih zajednica uključene su bile i Islamska i Židovska vjerska zajednica) u procesu donošenja zakona o strancima. Ovi konkretni primjeri (zajedno s ranijom suradnjom u procesu donošenja drugih zakona i sklapanja Ugovora s Vladom i HRT-om) pokazuju da je današnje društvo vrlo složeno i da mi kao manjinske vjerske zajednice trebamo surađivati na različitim razinama u ostvarenju zajedničkih ciljeva naših zajednica.

Nikakav natpis ili etiketa nas neće spasiti, niti jedna crkva to ne može, to je isključivo Božje djelo, a Božja je volja da se svi spase."

O tome tko su baptisti, koja su im osnovna obilježja, koliko ih ima... razgovarali smo s pastorom Tomom Magdom, predsjednikom Saveza baptističkih crkava u RH i predsjednikom Europske baptističke federacije

Baptisti su kršćani koji su svjesno, vjerom prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja. Temelje svoj život na Bibliji kao jedinom autoritetu po svim pitanjima vjere, pobožnosti i života općenito. Okupljeni su u mjesne crkve koje su po svojoj strukturi kongregacionalističke, (nema hijerarhije niti jednog centra koji uređuje život svih baptista), autonomne i gdje su svi ravnopravni i pozvani izgrađivati crkvu svojim darovima i sposobnostima. Svi su pozvani sa svom ozbiljnošću proučavati Riječ Božju, propovijedati Evanđelje i svojim životom to potvrđivati. Otvoreni su za dijalog i suradnju s drugima, zalažu se za slobodu savjesti, promicanje ljudskih prava, vjerskih sloboda, odvajanje crkve od države...

Koliko ima baptista u Hrvatskoj? U svijetu?

U Hrvatskoj ma oko 2000 krštenih članova, a šira baptistička obitelj, koja uključuje djecu, redovite posjetitelje i prijatelje, broji oko 3000 ljudi. U svijetu ima oko 110 milijuna baptista u oko 200 nacionalnih saveza i organizacija.

Da li svi baptisti vjeruju isto?

Kada su u pitanju bitne stvari kao što su spasenje po milosti osobnom  vjerom u Krista, koje prethodi krštenju, vjera u trojedinog Boga, djelovanje Duha Svetog kao treće božanske osobe koja  presvjedočuje grješnika u valastiti grijeh i po obraćenju prebiva u kršćaninu, Kristovo uskrsnuće u tijelu i njegov drugi dolazak, autoritet Riječi Božje, crkva kao živi organizam, Tijelo Kristovo, u kojem su svi ravnopravni (svećenstvo svih svetih), onda svi baptisti vjeruju isto. Kada su u pitanju «sekundarne istine» onda se tu njeguje različitost.

Gdje je mjesto baptista u zemlji u kojoj su “svi” katolici Hrvati, a “svi” pravoslavci Srbi?

Baptisti su tamo gdje ih je Bog postavio, i to s razlogom. Bilo da su manjina, kao u Hrvatskoj ili veća vjerska zajednica, kao što su to u SAD,  Bog očekuje da mu služimo gdje god se našli. Očekuje da budemo dosljedni sljedbenici njegova sina Isusa Krista, da radimo na svom posvećenju, na evangelizaciji i na služenju bližnjima koji su oko nas. Dakle, tu gdje jesmo Bog očekuje da mu budemo vjerni sluge i svjedoci.
Iako mali, baptisti imaju što ponuditi jer su tijekom svoje 4-stoljetne povijesti itekako utjecali na razvoj kako suvremene Europe, tako i svijeta.

Na primjer, ovo je godina u kojoj engleski baptisti slave 200. obljetnicu ukidanja robovlasništva koje je izglasao engleski parlament a za što su diretktno zalslužni baptisti. Također valja istaći zalaganje baptista za mir u svijetu. Dvojica baptista su primila Nobelovu nagradu za mir: to su Martin Luther King, Jr. i Jimmy Carter.

“Baptisti su spašeni, a svi ostali idu u pakao!” - ili ???

Možemo se ovako našaliti: neće samo baptisti biti u nebu, bit će i drugih, ali zašto riskirati!
Šalu na stranu. Spašeni su samo oni koji su se pokajali zbog svojih grijeha, koji su vjerom prihvatili Krista kao osobnog spasitelja, dobili oproštenje grijeha i žive iz dana u dan snagom Duha Svetog. Nikakav natpis ili etiketa nas neće spasiti, niti jedna crkva to ne može, to je isključivo Božje djelo, a Božja je volja da se svi spase.