Prenosimo razgovor s riječkim pastorom Giorgiom Grljem iz Novoga lista

Bez apsoluta, bez uporišne točke, čovjek gubi svoj identitet, i koliko god ga pokušavao naći u parcijalnim stvarima, ostaje sam i bez uporišta

Za sve kršćane i sve ljude dobre volje u fokusu Božića je radost. Kako se Božić slavi i dočekuje u crkvama protestantske baštine, posebno kako se dočekuje i proslavlja u Baptističkoj crkvi u Rijeci? O tome smo, kao i o kulturi u kojoj živimo te o uključenosti vjerskih zajednica u Rijeci u »Luku različitosti« – Europsku prijestolnicu kulture 2020., razgovarali s protestantskim teologom, jednim od pionira ekumenske i međureligijske suradnje u gradu na Rječini Giorgiom Grljem, pastorom riječke Baptističke crkve.

– Protestantske crkve, pa onda i crkve protestantske baštine, evanđeoske crkve koje djeluju u Rijeci i u Hrvatskoj, i inače su poznate po tome da je njihovo bogoslužje, cjelokupan tradicijski dio, dosta jednostavan. To ne znači da je Božić ovim crkvama nevažan, niti da se za Božić ne pripremamo. Od prve nedjelje došašća, zadnjih desetljeća, naglasci su na tome da se kršćani podsjete na ono što se s Božićem počelo događati, što je u svijet po Isusu ušlo – razmišlja se, pjeva, moli. To su četiri nedjelje došašća: prva nedjelja nade, zatim nedjelja mira, nedjelja radosti i nedjelja ljubavi. Sve je to priprema za samu svetkovinu Božića.

Po Isusu su u svijet ušle vrijednosti koje su trajne, koje nas raduju, jer svi želimo da bude više nade i više mira, više radosti i ljubavi. Primjerice, kako kaže prva nedjelja došašća, važna je nada jer kad umre nada, nestaje čovjek, a iz toga onda slijedi i sve drugo što nije dobro.

Voziti doma za Božić

Kako se u Vašoj crkvi proslavlja Božić?

– Božić je u našoj crkvi prilično tradicionalan, osim što na Badnjak najčešće nemamo polnoćku. To je tako zato što smo tijekom godina uvidjeli da je prikladnije da na sam Božić ujutro imamo svečano bogoslužje. Ove godine će u našoj crkvi propovijedati dr. Lidija Matošević, voditeljica Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu.

Predvidjeli smo da blagdanski program ove godine više naglasak stavi na djecu i njihov program koji oni osmišljavaju zajedno sa svojim vjeroučiteljicama. Tako će djeca na svoj način obogatiti Crkvu svojim doživljajem Božića, pjesmama, igrokazom i sličnim. Naravno, tu su i darovi koji djecu čekaju ispod bora. To je, dakako, i prilika da cijela zajednica uživa u pjevanju božićnih pjesama, a i ja ću izreći svoju kratku poruku.

Božić je i obiteljski blagdan, ili kako ste rekli, i Vaša djeca za Božić čine što i gotovo sva djeca koja više ne žive sa svojim roditeljima, pa čak i kad već imaju svoje obitelji. Svi dolaze doma.

– Božić je posebna prilika kada se obitelji koje su se raseljavanjem razdvojile ponovo okupe. Moja obitelj dijeli sudbinu cijelog grada Rijeke. Kako je nedavno pisalo u medijima, od 2008. godine do kraja prošle godine broj stanovnika Rijeke smanjio se za više od 14 tisuća.

Tako su i mnogi mladi Riječani otišli trbuhom za kruhom ili u inozemstvo, ili u Zagreb. Moja djeca, svo četvero, žive u Hrvatskoj, ali ne u Rijeci. Jedan od mojih sinova kaže: hoću graditi ovu zemlju, i to mi je lijepo. Supruga i ja smo ponosni na našu djecu jer svi su dobro, svi su visokoobrazovani, većina već radi, vole Boga, vole Crkvu Isusovu, a sve to je najveće zadovoljstvo i najvažnije u životu. Za Božić će svi, neki već i sa svojim obiteljima, doći doma. Tako će, kako kažu mnoge pjesme, kao i tisuće drugih »voziti doma za Božić«. Za nas su najljepši trenuci Božića kada dođu naša djeca i unuci.

Što posebno želite naglasiti u Vašoj ovogodišnjoj božićnoj poruci?

– Pripremajući se za Božić ove godine, moju su dušu snažno obilježile riječi apostola Pavla iz Poslanice Kološanima. U jednom poglavlju on piše da se Bogu svidjelo u Isusu nastaniti svu puninu, a zatim u drugom poglavlju kaže da je u Isusu tjelesno nastanjena sva punina božanstva. Dakle, u Isusu iz Nazareta je punina božanstva. Zato je Isus važan za cjelokupno čovječanstvo. Kako ne slaviti, ako je Bog jedan, stvoritelj, onaj koji je našao puta kako doći do nas koji smo otišli od Boga i koji smo se udaljili od svojega brata, pa posljedično i od sebe samih?

Zato mislim da je strahovito važno da nas ovaj Božić potakne da prihvatimo Isusa koji je punina slike Božje – a i mi smo stvoreni na sliku Božju, no od nje smo se udaljili – kako bi se ta slika u nama mogla početi obnavljati. Bez da se ogledamo u Isusu kao punini božanstva, trajno ostajemo bez orijentira. I zato Božić treba biti poticaj svakome od nas da možda neki prvi put, a neki na novi način, počnu upoznavati Isusa. Ako bi ovaj Božić kod nekih ljudi počeo biti izazov da upoznaju Isusa, onda bi ispunio svoju svrhu. Božić se dotiče svih. I svakome donese nešto dobro. Tako je zbog različitih razloga, i izvanjskih i unutarnjih.

Našu ljudsku čežnju da budemo voljeni ne može izbrisati nikakva užurbanost ovoga svijeta, nikakvi novci, obaveze, pozicije, moći. Ta potreba da budemo voljeni – to nas za Božić vodi kući. Kad čovjek pogleda jaslice i u njima djetešce, koje je ponekad romantizirano, kad vidi da su oko toga nebeskog djeteta otac, mati, pastiri, da je netko unatoč neimaštini zagrljen i voljen – to u nama izaziva ono zbog čega idemo kući za Božić. Jednostavno, moramo biti u krugu onih koji nas istinski vole.

Naša ljudska potreba da budemo voljeni i zagrljeni nekako za Božić posebno dolazi do izražaja. Božić svjedoči o toj našoj čežnji. Stvoreni smo na sliku Božju i zato imamo tu čežnju, jer smo stvoreni za odnose.

Uspomena na EPK 2020

U kakvoj kulturi danas živimo?

– S jedne strane imamo judeo-kršćansku kulturu koja je tijekom dvije tisuće godina bila temeljem zapadne civilizacije. Istovremeno se od prosvjetiteljstva naovamo polako stvara drugačiji pogled na svijet, za koji ne mislim da je po sebi loš. No, danas se ide na dekonstrukciju svega, od čovjeka koji više nije »muško i žensko stvori ih« kako to bijaše na početku, nego je sada sve to relativizirano i atomizirano do mjere da je svaka individua svemir za sebe.

Radi se o dekonstrukciji države, dekonstrukciji društva. S jedne strane imamo kulturu u koordinatama dekonstrukcije, i s druge vjerske zajednice koje su po svojoj naravi konstruktivne, stvaralačke, koje imaju pamćenje, metanarativ, veliku priču koju se danas dekonstruira.

Netko je rekao da čovjek nije stvoren za relativizam.

– Mislim da je čovjek stvoren za apsolut, a ne za relativizam. Bez apsoluta, bez uporišne točke, čovjek gubi svoj identitet, i koliko god ga pokušavao naći u parcijalnim stvarima, ostaje sam i bez uporišta.

Rijeka je na početku godine u kojoj će biti Europska prijestolnica kulture. Kako su uključene vjerske zajednice?

– Bilo je iznenađujuće da se vjerske zajednice uključuje, i to naprosto zbog svjetonazorskih različitosti. Rekao bih da se »luka različitosti« razumije prilično jednostrano, jer osjećaj je cijelo vrijeme bio da je uključivanje vjerskih zajednica zapravo bilo samo jedna »ispričnica«. Razmišljajući što i kako tu doprinositi došli smo na ideju koju su iz Barcelone »donijeli« mons. Matija Matičić i bivši glavni riječki imam Hajrudin Mujkanović. U Barceloni su vidjeli ekumensku i međureligijsku molitvenu kapelu koja je bila privremene naravi, od godine dana. Ta se ideja svidjela ljudima iz EPK 2020, ali su išli za tim da se stvori nešto što su zamislili kao trajno međureligijsko mjesto molitve. Mi smo se kao predstavnici vjerskih zajednica – Rimokatoličke crkve, Židovske zajednice, Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve i Baptističke crkve – nekoliko puta zbog toga sastali i zaključili da to iz nekoliko razloga nije najbolja ideja.

Umjesto da se radi takva kapela – koja je skupa i u gradnji i u osiguranju i u održavanju – predložili smo da se na Molo longu, kao moguće najljepšoj šetnici u gradu, urede klupice za odmor šetača. Da budu prikladno dizajnirane i obilježene te s ispisanim određenim tekstovima koji bi šetačima bili i poticaj za razmišljanje. I to bi bila trajna i korisna uspomena na EPK 2020. U ime svih nas uputio sam dopis odgovornima u Rijeka EPK 2020, no nikakav odgovor do sada nitko od nas nije dobio. Žalosti nas da unatoč potpisanom sporazumu, u ovom trenutku, koliko znam, vjerske zajednice nisu više ni o čemu obavještavane, niti su uključene.

Živimo u kompleksnom vremenu.

– Da. Radi se o sukobu velikih ideja, i to se danas očituje na polju kulture. Ljudima koji su određeni koordinatama kulture dekonstrukcije, usta su prepuna tolerancije, ljubavi, prihvaćanja, a spomenete li jedno slovo od riječi crkva, sve to nestaje. Tako da se tu ne radi o toleranciji. Zapravo tolerancija je drugo ime za Kainovo »Zar sam ja čuvar brata svoga?« Dakle, toleriram te, ali nisam ni u kakvoj obvezi prema tebi. A Krist i kršćanska poruka nas ne uče da nekoga toleriramo, nego da ljubimo, što je dijametralno suprotno. Mi jesmo čuvari brata svoga. Dakle, tu toleranciji nema mjesta, već je to drugo ime za nametanje ideologije protiv koje se ne smije ništa reći, jer čim nešto kažeš, ti si netolerantan. Ne, baš suprotno, samo propitujem stvarnost u kojoj živim.

Još uvijek vjerujem da vrijednosti postoje
Današnji je svijet kao rasuti mozaik, a kada raspeš mozaik, dobiješ hrpu kamenčića koji svaki za sebe može biti lijep. To je zapravo postmoderna. Dekonstruirati sliku, metanarativ, veliku priču, i onda je svaki pojedinac u mogućnosti da si iz te slike uzme jedan-dva kamenčića i da ih slaže prema vlastitoj zamisli. Ta je zamisao, dakako, danas ovakva, a sutra onakva. Kršćanska priča i metanarativ ima početak i ima kraj. Priča o Isusu Kristu je besmislena ukoliko Isusa vidimo samo kao Božića ili samo kao mudrog učitelja. Isus je onaj koji se utjelovio, onaj koji je služio, koji je umro i koji je uskrišen, koji sjedi Ocu s desna i koji će ponovo doći. To je metanarativ. Taj mozaik je rasut i sada je svaki pojedinac ostao sam, bez velike slike, i ima svoj kamenčić kojim se igra. To je današnji čovjek. Dekonstruira sve, sve što je bilo, jer kao da ništa nije vrijedilo. Pa tko ti kaže da sada vrijedi ovo tvoje? Otkuda ti pravo vjerovati da ti vrijediš, ako ti ništa drugo ne vrijedi? To je već opće mjesto jedne rasprave o kulturnim kretanjima, a Rijeka je potpuno na tragu toga. To je dekonstruktivističko viđenje ne samo umjetnosti, jer se po umjetnosti danas pokušava mijenjati svijet. A kad netko drugi želi propitati neki drugi metanarativ, onda je proglašavan revizionistom itd. No, ili imamo svi prava na propitivanje ili je, tako se to danas čini, samo lijevom spektru dopušteno propitivati, a svima drugima je to zabranjeno »jer su konzervativni«? A konzervativno je kao po sebi loše. Ne, loša je uskogrudnost, dok konzervativnost predstavlja očuvanje trajnih vrijednosti. Još uvijek vjerujem da vrijednosti postoje, jer vjerujem da postoji živi Bog.

 

Autor: Mirjana Grce
Foto: Vedran Karuza
Objavljeno: 24. prosinac 2019. u 7:30